Mevludin (18) i njegov otac Sakib (43) Pezer su ubijeni 16. aprila 1993. godine ispred porodične kuće u zaseoku Šantići, kod Ahmića. Ubijeni su zajedno sa rođacima, komšijama, prijateljima, njih 116.
Azemina Pezer, Mevludinova majka, živi u porodičnoj kući u blizini koje su joj ubijeni sin i muž. Živjeli su sretan život. Radovali se, radili i ništa im više nije bilo potrebno. Međutim, sve je uništeno u rano aprilsko jutro kada su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u selu Ahmići izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom, među 116 ubijenih bile su 32 žene i 11 maloljetnika.
Azemina je ostala sa još troje djece, a spasila se tako što je, nakon što su Mevludin i Sakib izašli iz kuće da vide šta se dešava vani, otišla do komšinice koja je bila udata za Jozu. Oni su je, sa još jednom komšinicom i djecom, sproveli “na drugu stranu”, do drugog sela.
Štala kod koje su ubijeni Mevludin i Sakib i danas je porušena. Azemina je za Anadolu Agency (AA) kazala da nema snage da bilo šta radi na njoj. Svaki pogled na to mjesto vraća sjećanja na sina i muža koje je vidjela kako leže mrtvi. Nije došla do njih jer se, istakla je, bojala da će i ona pasti tu, strahovala je šta bi onda bilo sa preostalom djecom.
Mevludin je završio za automehaničara. Bio je, pojasnila je, “momak koji mrava ne bi zgazio”.
“Bila sam ovdje. Spavali smo, i oko 5 sati čuli smo da se nešto dešava. Izašli su moj muž i sin koji je imao 18 godina. Ovdje su ubijeni”, ispričala je Azemina.
“Mi smo uspjeli otići odavde. Bili smo kod jedne komšinice i kada se sve završilo, onda smo se vratili da vidimo šta je bilo. Kada sam se vratila, gorio je sprat kuće, a oni su ležali iza štale. Ležali su potrbuške. Vidjela sam da su mrtvi, ali im nisam smjela prići jer bih i ja pala kod njih.”
I danas joj je jako teško. Živi sa sinom koji je 1993. imao sedam godina. Kćerke su udate. Živi za sina za kojeg strahuje svaki put kad ode iz kuće. Krivo joj je, kako je kazala, što se vratila.
“Niko mi sada ništa ne radi. Ne mogu reći nešto što nije. Sve majke plaču. Idem u njihovu prodavnicu. Ako ćeš živjet’ ovdje, moraš tako”, pojasnila je Azemina.
Komšije, ako je pozdrave, istakla je, i ona njih pozdravi. Svaki 16. april ponovo budi uspomene i sjećanja.
“Voljela bih da se ne prisjećam. Meni je teško, ali imam još troje djece i moram živjeti. Meni je teško, nikada mi neće biti lahko”, poručila je Azemina.
Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.
Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.
Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.
