Iako prepušten sam sebi, Mirsad Zukan, amputirac bez obje ruke i jedne noge, uspijeva obavljati uobičajene dnevne aktivnosti. Ovo je i podsjetnik za sve one koji na sav glas pričaju o inkluziji osoba s invaliditetom, a ne čine ništa.
Tridesetčetverogodišnji Mirsad Zukan iz mjesta Poriječani kod Visokog još kao 12-godišnji dječak u igri je ostao bez obje ruke i jedne noge. Nakon operacije 1994. i rehabilitacije premješten je u Njemačku. Već 20 godina nije dobio nikakvu protezu, a sam nije u mogućnosti da je kupi. Postojeću je, kaže, zadnji put popravio 1998. godine.
Mirsad nema podršku od države, zajednice, ali ni porodice, osim najmlađeg brata. “Znali su mi ulaziti, napadati me, tražio sam policijsku zaštitu nekoliko puta. Dolazili su, privodili ih i ništa. Išao sam i na sud”, priča Mirsad.
Uspijeva uz pomoć jedne noge obavljati svakodneve aktivnosti, no, teško. A kako vrijeme odmiče i sve teže. Lični asistent koji bi mu pomogao u obavljanju kućanskih poslova za Mirsada je luksuz.
“Mirsad nema finansijske uvjete za to, a država koja obećava asistenta u inkluzivnoj nastavi čak ni to ne može osigurati pa roditelji često sami plaćaju asistenta. Mirsad je primjer da bi sve institucije države koje su posvećene problemu inkluzije osoba u lokalnu zajednicu trebale za to naći sredstva”, zaključuje prim. dr. Aiša Hadžihalilović, predsjednica Udruženja „Lotos“ iz Zenice.
Mirsadove želje su skromne, za razliku od većine nas – miran dom, prijatelji i asistent koji bi mu pomogao da posjeti pozorište, utakmicu ili barem obiđe kraj u kojem živi. Ispostivši mjesec ramazan, ispratio nas je u nadi i dovi da će mu bajramski dani donijeti novi početak.
