Nakon duge agonije i nekoliko dana prije 88. rođendana, 4. maja 1980, umro je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i njenog saveza komunista, piše francuski AFP o jugoslavenskom vođi koji je odbio pokroviteljstvo Sovjetskog Saveza i čvrstom rukom vladao mozaikom naroda i vjera.
U povodu 40. godišnjice Titove smrti, France Presse prisjetio se izvještavanja o njegovoj smrti nakon gotovo četiri mjeseca liječenja u bolnici u Ljubljani, žalovanja u državi i pogreba u Kući svijeća na Dedinju, u Beogradu.
Te nedjelje jugoslavenske su novine izašle s naslovima da je Tito u kritičnom stanju, a onda je navečer stigla vijest da je umro.
“Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito”, objavljeno je u saopćenju Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije koje je na televiziji pročitao Miroslav Lilić.
https://youtu.be/92NR7S2YhsU
Kada mu se život ugasio, taj starac nije težio više od četrdesetak kilograma.
Tito je u januaru hospitalizovan zbog problema s cirkulacijom povezanim s dijabetisom, amputirana mu je lijeva noga, a uslijedile su brojne komplikacije: zatajenje bubrega, uzastopne upale pluća, unutarnje krvarenje, sepsa, oštećenje jetre i na kraju stanje kome.
Sedam dana žalosti
Državna televizija počela je emitirati program u kojem se slavio bivši vođa otpora jugoslavenskih partizana u Drugom svjetskom ratu i utemeljitelj narodne republike 1945.
Josip Broz uzeo je ime Tito 30-ih godina 20. stoljeća, nakon petogodišnje zatvorske kazne zbog pripadnosti Komunističkoj partiji koja je u to vrijeme bila zabranjena.
Politički je formiran u Moskvi gdje je prije rata radio u Kominterni, a njegovom kraju postaje postaje komunistički vođa zemlje koju je razdirala unutarnja mržnja i čije je jedinstvo očuvao željeznom rukom.
Sa Staljinom je raskinuo 1948. i postao jedan od suosnivača Pokreta nesvrstanih.
Ali bio je i ljubitelj cigara i raskošnih, sjajnih ili pak potpuno bijelih uniformi, koji je na Brijunima ili na jahti u Jadranskom moru častio brojne svjetske čelnike i holivudske zvijezde.
Nakon njegove smrti proglašeno je sedmodnevno službeno žalovanje s televizijskim i radijskim programima posvećenim njegovom veličanju, simfonijama i tužnim pjesmama.
Plavi voz i stotine hiljada ljudi u Zagrebu
U ponedjeljak 5. maja iz Ljubljane je prema Beogradu krenuo Plavi vlak s njegovim mrtvačkim kovčegom koji je zastajao putem kako mu bi građani mogli odati počast. U vozu su bili i njegovi sinovi Žarko i Mišo.
Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, u Titovoj rodnoj Hrvatskoj, voz su dočekale stotine hiljada ljudi.
Građani širom Jugoslavije su na vijest o smrti izašli na ulice, često u suzama, i kleli se “da nikada neće skrenuti s njegovog puta”.
U Beogradu su u izlozima dućana izloženi njegovi portreti s crnim florom i slogani u u njegovu slavu: “Tito, tvoje ime je sloboda”.
Nekoliko sati prije dolaska Plavog vlaka u Beograd, masa ljudi se po kiši uputila pred zgradu savezne vlade gdje mu je staro i mlado danonoćno, čekajući prije toga satima u redu, odavalo počast do 8. maja, prije nego mu je lijes omotan jugoslavenskom zastavom sa crvenom zvijezdom.
Brežnjev na pogrebu
Na sahrani 8. maja bili su prisutni čelnici iz cijelog svijeta, uključujući i predsjednika SSSR-a Leonida Brežnjeva, kancelara tadašnje zapadne Njemačke Helmuta Schmidta, čelnika DDR-a Ericha Honeckera i britansku premijerku Margaret Thatcher.
Tito je pokopan uz taktove Internacionale i jugoslavenske himne, a u gradovima i lukama širom države odjekivale su sirene.
Za posljednje počivalište izabrao je mjesto uz svoju bivšu privatnu rezidenciju u Užičkoj ulici. Na njegovom grobu u Kući cvijeća zlatnim slovima piše tek “Josip Broz Tito 1892 – 1980”, bez zvijezde petokrake, simbola komunističkog pokreta.
Mnogi su se pitali hoće li Jugoslavija nakon Titove smrti uspjeti očuvati svoje jedinstvo i neovisnost. Neki su se pribojavali sovjetskog ekspanzionizma nakon što je nekoliko mjeseci ranije SSSR izvršio invaziju na Afganistan
Međutim, evropski komunistički režimi, uključujući i sovjetski, počeli su od 1989. padati jedan za drugim.
Jugoslavija je potonula u ekonomsku i političku krizu koja će oživjeti nacionalističke težnje i federacija će eksplodirati u nizu ratova 90-ih čime je zauvijek zatvorena stranica titoizma, zaključuje AFP.
