Projekat TV voditelja Fikreta Hodžića, koji je danas uzdrmao bh. javnost, naišao je na brojne kritike, naročito na društvenim mrežama.
Prodaja majica sa motivima Srebrenice i genocida, očito nije naišla na razumijevanje javnosti, a brojni koricnici društvenih mreža, kritike su uputili samom Hodžiću, na njegovoj “Facebook grupi”.
Jedna od njih se izdvaja, a riječ je o kritici Jasmina Jusufovića, književnika koji trenutno radi u Dubaiju, te sprema magistrat iz islamskog bankarstva. Komentar Jusufovića, prenosimo u cjelosti.
Fikrete.
“Jednom sam ti bio gost u ramazanskom programu kojeg si imao tada pod svojom obavezom radeći na televiziji Hayat.
Kada se emitovao taj program, od svog najbliskijeg prijatelja, koji je u svako doba dana slobodan da me zove, u toku tog iftara kad “su me emitovali” dobio sam poziv u kojem mi je rekao samo ovo:
– “Pa zar mu ni na televiziji nisi mogao otrpiti!” –
Nisam. Onome ko je ranjen u gramatiku ne mogu otrpiti, pa taman da me snima BBC. Ispravljao sam ti rečenice, dovršavao sam ti pitanja, tako, dok je emisija trajala, jer nisam sebi mogao dopustiti da dijelimo istu emocionalnu odgovornost, a da govorimo nepismeno. Umjesto što koleginicu Sanelu Prašović Gadžo ovako prizemno vrijeđaš, da sam na tvom mjestu, i da se bavim poslom kojim se javno hvališ, sjeo bih sa njom i učio od nje kako se vode intervjui, kako se govori elokventno, koncizno, kako se ima stav u javnom medijskom poslu. Ali, pucanj je to u prazno. Ti si, biva, školovan novinar, koji zaboravlja da je najgore probuditi onoga koji se samo pretvara da spava (ili prevedeno: ćoravom se namignuti ne može).
Fikrete, nisi pošten prema ljudima koje srebrenički Genocid dodiruje u samo središte duše. Nisi pošten, jer se ponašaš kao da si jedini kojemu se Genocid desio, kao da si jedini koji ga je preživio, kao da si jedini koji ga pamti, kao da si jedini kojega Genocid boli, kao da si jedini koji o njemu ima pravo govoriti. Nisi jedini. Ali jesi jedinstveno bezobrazan.
Vješto ti jašeš po emocijama ovih naših ljudi. A zajahao si prvi put, kada si zakukumavčio na televiziji pred Senadom Hadžifejzovićem kako si završio fakultet i kako nemaš posla. Stisnuo si za srce sve ljude koji te gledaše kako govoriš da si preživio golgote Srebrenice, kako si u bijedi i siromaštvu se iškolovao kao “primjeran” student i kako ti je “jedina želja da dobiješ posao”… Ne bi ni sedmica, a valjalo je Senadu imati i prilog za sljedeću sedmičnu emisiju, ti se zaposli na Hayatu. Znamo, bio prilog.
Neka hvala Bogu. Jedan socijalni slučaj manje.
Poslije smo te pratili, dugo, tvoje priloge, bio si nam drag (još uvijek si nam jahao po emocijama proturajući u sporednim pojavljivanjima na televiziji kako si iz Srebrenice i kako si preživio golgotu), dok jednom nisam shvatio da moja familija gledajući tebe ne vidi ništa drugo osim Srebrenicu, i sve ti a conto nje prašta. I mediokritet, i estradizaciju Srebrenice, i nepismene rečenice, i prizemne priloge i uopšte nesposobnost da se odvojiš od najžućeg (upitnog morala) tipa televizije.
Nisi ti ni tome posve kriv, tebe je organizacija koja te je primila na posao u takvog medijskog radnika odgojila. Trebao si samo otvoriti malo oči, i pratiti Amira Zukića, koji je majstor, evropskoga, svjetskoga kova u novinarskom poslu. Amira Zukića. Iz Zvornika (zemljak), a sa istim bolom Srebrenice.
Tvoj jedini teret (nisam tužilac pa te neću “okrivljavati”, niti sam sudija da te osuđujem) je jal. Shvatio si kako ti sve dobro ide, ali nisi mogao shvatiti koliko je u tvom uspjehu zasluga tvoja, a koliko duguješ tom vječitom bosanskom bolnom utegu zvanom Srebrenica. Samo si znao vješto taj uteg koristiti, jer tvome jalu nema kraja.
Dobro izgrađeni muški karakter bi trebao znati granicu. Dobro izgrađeni karakter bi trebao znati šta je njegova zasluga, i odustati, skloniti se od svega što nije primjereno i što nije njegova zasluga, priznati sebi, muški, gdje mu je mjesto, koliko maksimalno može dosegnuti i onda predano raditi dalje.
Presvukao si svoj lik Srebrenicom. Mada je očitije da gdje god se pojaviš viče i vrišto onaj jal i tvoje “ja, pa ja”. Ali, eto, nosiš je oko sebe, na sebi… Dobro izgrađeni muški karakter bi trebao znati da Srebrenici (dakle tebi koji si sebi uzeo za pravo da si Srebrenica) i tom našem vječitom bolu nije mjesto među sisama i guzicama polugolih srbijanskih pevaljki, koje su, ubijeđen sam, pod nekim šatorima slavile “oslobođenje Srebrenice od Turaka”. Da si ikakav muški karakter, da si ikakav estradni novinar, našao bi barem jednu i prokazao poganštinu estrade. Ali, jok, valja ostati “in”, nema cijene koja se ne može platiti da ne ostaneš u “trendu” kad već jesi tamo.
Književnost jeste mjesto trajnog pohranjivanja memorije. I tu smo ti pružili šansu. Koju si uprskao. Jer, ne možeš imati kredibilnu književnost, ako nemaš kredibilan karakter i profesionalni profil. Dobro izgrađen i muški. (Vraćamo se na sise i guzice srbijanskih i inih pevaljki). Ne uznosi se. Knijga koju si napisao nije književnost. Samo tvoja publika nema izgrađen čitalački ukus, pa ti je svejedno. Prirodno; u prostoru estrade i “glam-blama” ne možeš očekivati vrsnog konzumenta književnosti, a o kritičarima da ne govorimo.
Ti, Fikrete, nemaš ekskluzivno pravo donosioca istine. Istina je pohranjena u arhivima Tribunala i sudova, istina je pohranjena ispod nišana u Potočarima. Istina je pohranjena u dušama hiljadama nas koji smo također preživjeli Srebrenicu.
Na koje, naravno, nisi mislio kada si počeo trgovati ovim bolom. Ako ti smatraš da kosti tvojih najmilijih zaslužuju ovakvo hoštaplerstvo, na volju ti. Zaboravio si da je tamo smireno i čeka smiraj još osam hiljada drugih ubijenih, čiji najmiliji ne smatraju da te drobljene kosti, i ti šehidi, i ta ubijena djeca zaslužuju ovakav nemoral.
Jesi li se ti, Fikrete, upitao, barem jedanput, udaraš li ti na nečiju ranu koja nikada zacijeliti neće?! (Kaže se “udariti na ranu”, na “udariti u ranu”) Ovo što radiš više nema nikakve veze ni sa čim osim sa tvojim vlastitim šićarom.
Neka te je stid!”
