Ovaj trenutak slobode govora ne smije biti izgubljen u šutnji, kalkulisanju ili našoj lijenosti, upozorava profesor Salihspahić u svom krunskom djelu „Imam“(2014), i kaže: „Koristimo umne mogućnosti kojima nas je Bog obdario…“
Profesor Džemal Salihspahić bio je poseban, drugačiji, individualan. Razlikovao se od drugih profesora po izgledu, držanju, govoru. Besprijekorno uredan, prosijed, s naočalima zlatnog okvira, ostavljao je utisak profesora strogog stava i autoriteta. Predavao je Historiju u zeničkoj Gimnaziji.
Piše: Fuad Đidić
Još uvijek pamtim to vrijeme gimnazijskih dana od 1970. do 1974. godine. To su one godine kada je Gimnazija po kvaliteti nastave, broju učenika i uspjesima koje je postizala bila jedno od važnijih postignuća vladavine „diktature proleterijata“. Sama arhitektura nove zgrade podignute 1970. godine u srcu grada „metalurga i rudara“, odavala je duh samopouzdanja, snage i potpunu dominaciju ideje Partije.
Svi učenici Gimnazije poznavali su profesora Salihspahića i prema njemu gajili neobičan osjećaj strahopoštovanja pomiješan, moram reći, s nekom dozom „sumnjičavosti“. Tačnije, među učenicima je kružila „tajna“o profesoru koji je „završio medresu“, a što je pratilo „šaputanje“da je on možda, još i danas „predani musliman“.
Poznavanje ove „tajne“davalo je pojedinim učenicima osjećaj važnosti jer, neki profesori „prišapnuli“su baš njima, „slabu tačku“njihovog kolege, profesora historije, Džemala, čovjeka uzornog držanja. Zbog toga se profesor Salihspahić, u našim razmišljanjima, nikada nije mogao svrstati u onu „elitnu grupu“koju su činili profesori: Mirčeta, Cvijeta, Đorđe, Dane, Branka, Ante, Todor…
Generacije su upamtile profesora Salihspahića kroz snagu njegovog dara za priču preko kojeg smo savladavali obimno gradivo historije. Kada su ga učenici slušali zaboravili bi na njegovu „ranjivost“i shvatili bi, da je u sebi nosio nešto osobeno, drugačije, što nije mogao pobrisati vladajući govor komunizma ali i tiha surevnjivost kolega u gimnaziji.
Profesor, nekadašnji učenik medrese, nije govorio suhoparnim jezikom, nije nas uspavljivao prozaičnim govorom partije kroz koji se tada zahvatalo razumijevanje cijelog svijeta. Njegova predavanja otkrivala su nešto zagonetno, mistično, nekazano u povijesti. Kao da je bio čuvar historijske istine i naše veze s prošlošću. On je znao kako da svojim specifičnim uzrečicama pravi pauze, vješto ostavlja vrijeme da upijete sadržaj njegove priče. Sve je to ostavljalo snažan utisak na naše mlade radoznale duše.
Ko smo i gdje pripadamo
Odlazak u biblioteku za mene je bio poseban. Tih godina već sam upoznao nekoliko biblioteka kako u Sarajevu tako i u Zenici. Međutim, malena biblioteka u jednoj memli sobi u Odboru Islamske zajednice u Zenici bila je poseban doživljaj. Tu su se nalazile knjige koje se ne uče u školama. Vjerovao sam u magiju rijetkih knjiga koje su ležale na prašnjavim rafama ove biblioteke u Zenici. Međutim, u ovoj biblioteci nije bilo bibliotekara ili nekoga ko bi se posebno brinuo o ovim knjigama. Sve je jednostavno bilo “prepušteno” nekom drugom vremenu ili “ostavljeno” za neku bolju priliku.
I sada evo, jedna davna i zaboravljena priču o susretu s profesorom Salihspahićem u biblioteci Odbora Islamske zajednice u Zenici. To je moglo biti nekako u prvim godinama 80-ih kada sam bio učenik prvog ili drugog razreda gimnazije. Život je u tim godinama znao nekada prevazići stvarnost i očekivanja jednog mladog čovjeka.
Radno vrijeme biblioteke bilo je već davno završeno. Rijetko je ko u to vrijeme dolazio u Odbor, a još manje da bi zalazio u prostoriju biblioteke. Nekim slučajem tamo sam došao da vratim jednu risalu pod naslovom „Šta je to eterični svijet“. I, onda je uslijedilo iznenađenje. Između visokih polica zatekao sam profesora Salihspahića s nekim papirima u ruci. Bio je to za nas obojicu neočekivani susret ispunjen nevjericom.
Oči u oči s profesorom historije iz gimnazije u prostorijama biblioteke Odbora Islamske zajednice u Zenici. Ovaj susret bila je naša identifikacija – uvjerljivo priznanje: ko smo i gdje pripadamo. Za obojicu – trenutak ogoljene istine. Mi smo zapravo, muslimani i, da čuvamo isti ključ samosvijesti. Tako nas je ovaj susret u biblioteci u doba agresivnog ateizma, povezao nekim nevidljivim nitima i učinio uzajamno solidarnim. Bili smo, profesor i njegov učenik, na prvoj crti nezavisnosti u mišljenju, koja se uprkos vladajućim normama očitovala kroz našu posvećenost i odnos prema svetim tekstovima i „vjerskim“knjigama.
Profesor Salihspahić otmeno se okrenuo prema meni i pitao me: „Kako si došao večeras ovamo?“Osjećao sam se kao da sam počinio neki prekršaj. Nastavili smo razgovor šturim riječima. Iako sam kod njega osjetio dozu prikrivenog iznenađenja, profesor se nije dao zbuniti. On je imao dovoljno snage da se tokom razgovora opravda: „Pozvali su me ovdje da uredim bibliotečki fond“.
Profesor je dakle, imao „zadatak“da katalogizira građu ove zapuštene i zaboravljene biblioteke prepune nasumice naslaganih knjiga – poput naših sudbina. Ali, ja sam otišao s drugim uvjerenjem – da je profesor ipak, od sebe, svojom voljom, vlastitim izborom, osjećajem dužnosti, došao na ovo mjesto kako bi uspostavio neki red u ovom važnom i „zaboravljenom“mjestu.
Dragog profesora zatekao sam, zapravo, na zadatku, na djelu, dužnosti, da ovaj prostor s knjigama islamskih tema, ovo mjesto svetih tekstova, ovo mjesto prepuno tajni o povijesti i sudbini muslimana Bosne, Bošnjaka, dovede u stanje neke normalnosti te, da sliku naše realnosti i veze s prošlošću učini „koliko-toliko“, organizovanom i smislenom, da vrati neki red ili, makar da proizvede utisak normalnosti u našim nenormalnim životima.
Mnogo kasnije shvatit ću da je ovaj čin bio povratak onog prijeko potrebnog nacionalnog optimizma kako bismo mi – bosanski muslimani uprkos svojoj pasivnosti i nespremnosti, sebe prepoznali i razumjeli u okruženju jednog uređenog sistema, literaturi u kojoj bismo mogli da slušamo glas nacionalnog jezika, čitamo naše književnike, slijedimo pero naših pisaca, autora…
Bilo je to vrijeme tvrdog birokratskog komunizma kada vas je kontakt s knjigama legitimirao, otkrivao ko ste zapravo, o čemu razmišljate i gdje pripadate. Mnoge knjige bile su zabranjene ili, njihovi autori otvoreno ili prešutno proskribovani. Neobično vrijeme u kojem je dodir s ovom literaturom u sebi nosio veliki rizik disidenta, nacionaliste, otpadnika, pa i, gubitka posla.
Treba znati da su stotine godina robije muslimanima iz Bosne bile presuđene upravo zbog knjiga, zbog kontakta s „cenzurisanim“knjigama ili zbog pisanja „nepoželjnih“knjiga. Na „knjigama“su građene velike društvene drame, kao i svi veliki sudski procesi poput onog iz 1983. godine.
Knjiga je bila jedino i najmoćnije sredstvo promjene našeg nacionalnog položaja. Ona je bila otpor dominantnom strahu.
Možda je profesor mislio drugačije ali, za mene je od te večeri postao – čuvar naše povijesne istine i snage promjene. Ispunjavalo me posebnom radošću i ponosom što sam mogao vjerovati svome profesoru historije u vremenu kada sam silno žudio za bilo kojim ohrabrenjem. Ovaj susret ojačao je moje samopouzdanje, ali i pokazao što znači duh odgovornosti i konkretnog angažmana. U mom mladalačkom svijetu profesor je postao simbol glasa u vremenu prešućivanja i zabrane poruka svetih knjiga, potiranja znanja o našoj nacionalnoj povijesti.
Još tada, dok je profesor uređivao biblioteku u Odboru, primijetio sam „prašnjave“knjige koje su pripadale posebnoj ediciji – „sam-izdat“; jeftino štampane koje su, moram priznati, nosile neki osobeni duh bosanskih „disidenta“, svih onih pisaca i autora koji su svoju slobodu tražili – izvan sistema, i istinu tražili „izvan“i pored „službene istine“. To je ono poglavlje povijesti našeg duha i naše slobode koje još nismo stigli temeljito obraditi i objasniti, a kojem su i sami bibliotekari pristupali s oprezom ali, i nekim duboko prikrivenim poštovanjem.
Izgradnja medrese u Čajnom
Sudbina će htjeti da profesora Džemala Salihspahića ponovo susretnem, nakon više od dvije decenije. To je bilo prvih mjeseci najteže ratne 1993. godine u Zenici.
Sada smo se susreli u potpuno drugim historijskim okolnostima. Opet „oči u oči“ kao sudionici s „prvih linija odbrane“. Ja sam u to vrijeme bio lider stranke SDA, a profesor je predvodio delegaciju iz Visokog koja je stigla s inicijativom da pokrene izgradnju medrese u mjestu Čajno, osnovane 1992. godine. Profesor je od nas u Zenici tražio podršku u finansijskoj ali, i svakoj drugoj vrsti pomoći za ovaj veliki poduhvat. U svom maniru temeljitosti predočio je nacrt izgradnje buduće medrese, internata… objašnjavao je u svom stilu buduće historijsko mjesto i ulogu muderisa Osman-ef. Redževića za duhovnu povijest Bošnjaka.
S obzirom na tešku ratnu zimu, a posebno sve učestalije prijetnje da će Zenica ponovo pasti u ruke HVO-a i ustaša (u prvim danima proljeća te, iste 1993. godine desili su se Ahmići) za nas koji smo brinuli o sudbini grada, ovo je bila vrlo neobična inicijativa i moram priznati, bilo je teško shvatiti njenu punu ozbiljnost u takvim ratnim okolnostima.
Znao sam, međutim, profesora Salihspahića i bila mi je bliska ta njegova skoro fanatična predanost da uvijek u olujnim i surovim vremenima smjelo ostvaruje svoje vizije i ideje.
Plamen Derviš-ef. Spahića
Ova vizija Džemala Salihspahića traži, međutim, od nas da na trenutak zastanemo.
Da razmislimo o pravim korijenima i njegovoj velikoj viziji podizanja medrese u Čajnom u najtežoj ratnoj godini.
Ova ideja jako nas podsjeća na plamen koji je davno nekada upalio muderis Derviš-ef. Spahić. Podsjetimo kako je muderis Spahić zajedno s braćom i sinovima u godinama prije Drugog svjetskog rata u selu Pojske inicirao gradnju medrese i internata za softe iz biljanske doline i srednje Bosne. Kroz ovu medresu, koja je djelovala skoro jednu deceniju, prošlo je stotine softi. Poznato je kako plan medrese u Pojskama nije odražavao niti jednu „veliku stranačku ideju“ili „projekat države“ili projekat vrha tadašnje Islamske zajednice.
Ovaj plan, ova ideja je potekla iz žive prakse islamskog života i bila je izraz mudrosti islamske tradicije lokalne bosanske zajednice. Na ovom mjestu, na originalan i snažan način, ujedinjavalo se islamsko znanje s mudrosti zajednice i povijesnim iskustvom našeg naroda.
Medresa je iznikla iz lične vizije muderisa Spahića koji se odvažio da napusti siguran i dobro plaćen posao imama u Travniku i upusti se u izgradnju medrese i internata za softe u selu Pojske. Najvažniji doprinos medrese u Pojskama za islamsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini danas prepoznajemo u tom snažnom oblikovanju duha „bosanskih medresa“.
Ovaj duh „bosanske medrese“, potpaljen u Pojsku, koji je uticao na viziju buduće Medrese „Osman ef. Redžović“ u Čajnom ali, i drugih medresea poput, „Elči Ibrahim-pašine“medrese u Travniku, svoje duboke korijene pruža u interakciji s lokalnom zajednicom i povijesnim umom našeg naroda. Učenje o islamu u medresama, tim snažnim „vrelima islamskog humanističkog znanja“u dobroj mjeri, potiče iz iskustva života u kolektivu i organizovanoj etičkoj zajednici, prakse obrazovanja i vaspitanja koja počiva u poznavanju okruženja, uvjeta života i bliskosti s bosanskom tradicijom.
Kompleks “Čajangrad”
Profesor Džemal Salihspahić u kasnijoj, dobro poznatoj, vrlo uspješnoj realizaciji izgradnje Medrese “Osman ef. Redžović” u koju su uložene decenije rada i truda, danas poznate kao kompleks “Čajangrad” kojem je 2010. godine dodana i predivna džamija Al Hanna, razbuktao je, i do povijesne kulminacije, doveo plamen samosvijesti koji je nekada davno potpalio muderis Derviš-ef. Spahić, čiji sjaj i danas nalazimo u ranijem djelu Hamdije Čemerlića, utemeljitelja najviše obrazovne institucije muslimana BiH, Islamskog fakulteta u Sarajevu.
U ovom nenadmašnom bosanskom projektu u Čajnom, ujedinjena je na poseban način potreba islamskog odgoja učenika s iskustvom života u etičkom vjerskom kolektivu, kao što je također, ujedinjena ideja inspirativne snage, sa sticanjem praktičnih znanja i prakse u okruženju lokalne zajednice.
Profesor Džemal Salihspahić u “Takvimu” iz 1984. godine s punim imenom i prezimenom objavio je tekst “Medresa u Pojskama” u kojem na svjetlost dana vraća zaboravljene činjenice i ispisuje inspirativne redove o fenomenu “pojšćanske medrese” i tako podsjeća čitaoce na važnost islamskog odgoja i vaspitanja, ulogu i mjesto imama, vjerskih lidera u vremenu vladavine “cenzure” i predominacije komunističkog ateizma.
Iz ovoga kratkog teksta objavljenog u “Takvimu” očigledno je kako profesor Salihspahić nije bio daleko od prilaza o epohalnom značaju islamskog odgoja koji je u srednjoj Bosni pokrenuo Derviš-ef. Spahić. Salihspahić je možda, iz ove svijesti epohalnog značaja iscrpio inspiraciju u etabliranju i organizaciji rada Medrese “Osman-ef. Redžović” koju je na izvanredan način odvojio od ustaljenih stereotipa jedne obrazovne ustanove tako što je u njen rad unio mnogo novina, svježine i entuzijazma, ali i poziva na njegovanje snage kritičke misli.
Medresa iz Pojska, ugašena velikom vojnom akcijom jugoslavenske vojske u septembru 1948. godine doživjela je zahvaljući vitalnoj snazi Bošnjaka pola stoljeća kasnije, svoju konačnu realizaciju u planu i viziji profesora Salihspahića, ključnog pokretača i graditelja kompleksa Medrese i internata za učenike na padinama Čajnog kod Viskog.
Svjetionik u vremenu vjetrokaza
Sudbina će htjeti da profesora Džemala Salihspahića posjetim u njegovom domu u „Čajangradu“30. maja 2023. godine. Dakle, tri decenije kasnije ponovni susret učenika s profesorom i dugi razgovor koji me ispunio radošću i nostalgičnim sjećanjima.
U proteklih pola stoljeća bio je to naš treći susret s porukama i snažnom simbolikom.
Ponovo me impresionirao svojom urednošću, svježinom govora, osjećajem dužnosti, idejama o novom projektu izgradnje doma za stara lica u sklopu kompleksa „Čajangrad“.
Uvijek sam se divio otmjenosti, smirenom govoru i njegovom bistrom duhu koji nikada nije bio ravnodušan na uspavanost, lijenost i komformizam bilo gdje da su preovladali u našoj zajednici.
Iako već u kasnim godinama života, profesor je pokazao neskriveni ponos kada mi je poklonio svoje kapitalno djelo „Imam“, štampano u tvrdom povezu 2014. godine i u posveti napisao antologijske riječi:
„Nije važno koliko insan imade godina već kakav je njihov sadržaj.“
„Ovo je treće, dopunjeno izdanje moje knjige“, neskromno je rekao profesor i dodao – „mada neki stavljaju primjedbu da samo imami mogu pisati ovu vrstu djela, ja sam se ipak, u nadi za neke promjene, upustio u ovaj posao… Želio sam dovesti sve na jedno mjesto i ohrabriti lidersku ulogu imama u našoj zajednici“.
„Moja knjiga je inspirisana govorom Kasim-ef. Dobrače iz 1974. godine“, priznaje profesor, i uvjerava kako je „od tada dvije decenije marljivo radio na istraživanju i uređivanju vlastitog bogatog iskustva na temu „imameta“kod nas“.
Više puta sam se vraćao knjizi „Imam“ Džemala Salihspahića ali, još se ne mogu osloboditi utiska kako je ovo etičko i nadahnuto štivo „pisano srcem“, krcato bogatim izvorima islamske literature, u dobroj mjeri i autobiografija profesora, portret njegove etičke čvrstine, liderske hrabrosti, vizije, snage i životnosti imana jednog čovjeka; štivo koje danas prerasta u simbol i svjetionik za ovo vrijeme u kojem je sve više vjetrokaza, a sve manje kompasa kamo i kuda treba da idemo.
Iako je Salihspahić napisao da je djelo „Imam“„dokument moje duše i napora da ponudim našim imamima odgovore na neke njihove dileme“gdje je također, potvrdio kako su „analize, zaključci i sugestije rezultat moga decenijskog iskustva i saznavanja“, sve to nije umanjilo njegovu ključnu i najvažniju poruku: kako svaka jedinka, svaki misleći Bošnjak, svaki musliman, mora iskoristiti ovu slobodu govora, vrijeme u kojem nam ne trebaju toliko odgovori, već nam trebaju pitanja i pitanja, tj. sve više i više kritičke pameti, kako bismo bili u stanju nositi se s pojavama ili „idolima“„fikcijama“i „opsejanama“koji nas uspavljuju, upokoruju, čine lijenim i inertnim.
„Ja sam vrlo, vrlo ljut“, piše nadalje profesor Salihspahić „jer, mi ne koristimo ovu slobodu krvlju plaćenu, sve umne sposobnosti kojima nas je Bog obdario, da govorimo, da pišemo, pokrećemo, da hrabro izlazimo s novim vizijama opstanka, s novim idejama i putevima u našem obrazovanju“, napisao je Salihspahić.
Sloboda govora koju danas uživamo, plodovi slobode koji imaju svoje duboke korijene u herojskom djelu generacije koja je u tišini čuvala istinu i gradila moralni lik muslimana, Bošnjaka, ne bi smjeli biti upropašteni i obesmišljeni negacijom herojskog rada naših najboljih alima, učenjaka, heroja koji su u sjeni živjeli i umirali.
Profesor Džemal Salihspahić u vremenu nesigurnosti i opasnog brisanja znanja dovodi nas upravo tamo gdje je to danas najpotrebnije.
Uhvatiti se hrabro ukoštac sa zaostalošću u obrazovanju Bošnjaka i to tako da koristimo slobodu koju imamo i da se služimo, a ne da odustajemo, od svih „umnih mogućnosti kojima nas je Bog obdario.“(Salihspahić)
(IIN Preporod)
