Postoje profesori koji predaju gradivo i oni koji ostavljaju trag u životima svojih učenika. Profesorica Halida Zilić pripada upravo toj drugoj skupini – onima koji generacijama prenose ne samo znanje, nego i životne vrijednosti, ljubav prema književnosti i vjeru u mlade ljude. Nakon dugogodišnjeg rada u prosvjeti, ispraćajući još jednu generaciju učenika, profesorica Halida odlazi u penziju, ostavljajući iza sebe hiljade učenika, uspomena i priča koje će se još dugo pamtiti. U razgovoru s profesoricom prisjetili smo se početaka, izazova, ratnih godina, ali i svih onih trenutaka koji profesorski poziv čine posebnim.
GIM: Šta Vas je privuklo da postanete profesor?
Prof. Halida: Privuklo me to da omladini prenesem znanje, ali ne samo znanje, nego i ljubav, odgoj, da im mogu pomoći u njihovim životnim problemima i dilemama. Profesor nije samo onaj koji te nauči lekciju, nego onaj koji te uči životnim lekcijama. Zar nije lijepo pomoći mladim ljudima u dobu kada vam dođu tako mladi, kada još ne znaju ni ko su, ni šta su, ni šta bi htjeli, ali mnogo toga bi htjeli, da ih usmjerite, da im budete vodič kroz mladost, da ih oblikujete? Eh, to je mene privuklo pozivu. Uvijek sam voljela književnost, voljela lijepu riječ i željela sam da prenesem tu ljubav na mlade ljude.
GIM: Koji trenutak u vašoj karijeri smatrate najvažnijim ili najposebnijim?
Prof. Halida: Nema posebnog trenutka u mojoj karijeri. Svi su trenuci posebni. Zašto? Zato što je svaka generacija posebna na svoj način, svaka je mene obogatila na svoj način. Ne uči samo profesor svoje učenike, profesor treba da uči od svojih učenika, da osluškuje njihovo bilo i da se prilagođava njima.
Ponosna sam na trenutke kada sam radila u ratu, to su bili teški trenuci, ali sam to shvatala kao moj doprinos odbrani domovine. Nisam željela da naša omladina ostane bez znanja, trudila sam se da im to znanje prenesem i to je bilo putem televizije. Bili su to teški trenuci.
Jedan poseban trenutak pamtim. Donijela sam na sto knjige da uljepšam učionicu, a onda sam krenula rečenicom: „Dragi moji učenici, danas ću vam govoriti o umjetnosti.“ U tom trenutku pada granata na školu, sve se urušava. Mara snima, a ja u strahu ne znam kako da se ponašam. On i dalje snima, a ja govorim. To je bio jedan težak trenutak, ali i ponosan, jer nismo poklekli. Popili smo kafu i nastavili snimati.
Moj životni moto je: Čovječe, dobro čini i ovaj život smatraj pravom prilikom za to, iskoristi ga prije nego što dođe poziv da se putuje.
GIM: Da li se sjećate svog prvog časa?
Prof. Halida: Kako da ne. Sa puno zanosa i elana krenula sam na čas. Jako sretna što se moj san ostvario da postanem profesorica, da držim dnevnik u ruci, da podučavam djecu. Puna nade i entuzijazma krenula sam prema učionici sa nepunih dvadeset i četiri godine, a moji učenici su tada bili maturanti. Mala razlika u godinama između nas, bilo je jako izazovno jer su me svi poznavali.
Moji su željeli da budem pravnica, a ja sam uvijek znala da je moj odabir ispravan, da budem profesorica. Znala sam koliko dugo nosim ljubav prema tom pozivu i da je to humano što radim, da to nije samo posao, da ti moraš da daš sebe, svoju ljubav i nikad se nisam pokajala što sam izabrala taj poziv.
Iza mene je vojska mojih učenika, vojska koja mi čuva leđa, koja se druži sa mnom, privatno me posjećuje, pitaju me uvijek da li mi je nešto potrebno. To je velika stvar. Plata nije kao kod advokata, ali novac ne može kupiti ovu ljubav koju sam izgradila ja prema njima, a i oni prema meni.
Divno je kada vas poslije trideset godina još uvijek zovu na večeru, iftar, druženje, bajram, na svatove. To je za mene najveći uspjeh.
Ima tu i mnogo razočarenja, najviše vas razočaraju oni kojima ste najviše valjali. Kada je njima bilo teško pa oni to tako zaborave i to zaboli.
Kažu da sam bila stroga. Da, bila sam stroga zbog njihovog dobra jer ja jako volim bosansku omladinu, ja volim svoju domovinu i ne želim da naša bosanska omladina bude bez znanja. Željela sam uvijek, to me, ustvari, uvijek vodilo. Bogatstvo je u vrlinama, a ne u imetku, veličina u pameti, a ne u godinama.
GIM: Šta biste mladim kolegama preporučili?
Prof. Halida: Neke lekcije se zaborave, ali dobri profesori nikada, pa zapamtite to i potrudite se!
