Piše: Boris Dežulović
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, veli, znaš li šta je sreća u nesreći? Kad ti žena kaže da imaš najveći kurac u komšiluku.
Eh da, sreća u nesreći. Bit će da je zbog najvećeg u komšiluku i uvriježen lijep narodni izraz “kurčeva sreća”. Definicija kurčeve sreće, pitalica dakle “što je sreća u nesreći?”, jedna je od najčešćih kafanskih pitalica, što ne čudi previše zna li se za bogato nesretno historijsko iskustvo ovih prostora. I kad je bilo – ako je uopće bilo – sva je naša sreća uvijek proizlazila iz nesreće, i svaka je nesrećom bila definirana. Dok je drugdje, eto, sretan čovjek onaj koji dobije sedmicu na lutriji, na ovim je prostorima sretan onaj koji izvlačenje uopće doživi. Sreća je ovdje po definiciji u nesreći. Izvan nesreće jednostavno je nema.
Zato, primijetili ste, ne funkcionira sintagma “nesreća u sreći”: jednostavno, nismo mi te sreće. Nesreća je naše prirodno historijsko okruženje, toliko smo na nesreću navikli da nam je svaka rijetka i bijedna mala sreća zapravo sreća u nesreći. Nesreća u sreći ne postoji niti u vicu.
Bezbroj je primjera naše upravo kolosalne kurčeve historijske sreće. Evo, recimo, bosanske piramide.
U svih dvadeset godina bosanskohercegovačke države na srednji prst jedne ruke mogli bi se nabrojiti događaji koji su je tako ozračili optimizmom kao što je to prije sedam godina bilo otkriće Bosanske piramide Sunca, najveće piramide i uopće najveće historijske građevine na cijelom svijetu. Nikad u svojoj povijesti Bosna i Hercegovina nije bila bliže znanstvenoj definiciji sreće nego tih dana, otkrivši piramidu Sunca, a kasnije i piramidu Mjeseca, i piramidu Zmaja od Bosne, i ostale – samo bog zna koliko ih u ovom trenutku ima po bosanskim šumama i vrletima.
Na potpuno uvrnut i autentično bosanski način, visočke piramide postale su legitimacija bosanskohercegovačkog, odnosno bošnjačkog patriotizma: s obzirom na to da su po znanstvenim metodama dr. Osmanagića najmanje dvostruko starije od najstarijih egipatskih piramida i barem desetak puta starije od prvog spomena kršćanstva u Bosni, Hrvati i Srbi od početka ih nisu prihvatili kao svoje, pa su piramide u Visokom postale ekskluzivno bošnjački kult, nešto poput nogometne reprezentacije.
Skeptici koji bi se drznuli posumnjati u novu državnu dogmu bili bi istog časa spaljeni na lomači kao veleizdajnici, pa nije bilo bošnjačkog političara ili lidera koji se nije slikao na Visočici i pružio punu podršku daljnjim istraživanjima. Konačnu potvrdu i halal-certifikat za bosanske piramide – kako je i red – ovjerio je lično reisu-l-ulema Mustafa Cerić, obišavši arheološke lokalitete i izjavivši kako “vjeruje da piramide u Visokom postoje”, dodavši onu čuvenu, kako “podržava Semira Osmanagića u njegovom sanjanju”.
Dalje je sve bilo baš kao u državotvornom tisućljetnom sanjanju, u nekoj od onih historijskih sinteza sa sretnim završetkom: gradić Visoko preko noći je procvao, desetine hiljada turista i volontera gužvalo se po šumovitim obroncima okolnih piramida, o arheološkoj senzaciji iz Bosne raspisali su se svi svjetski mediji, a ulogu čuvara državne dogme, umjesto službene znanosti, koja se ponijela prilično veleizdajnički, preuzele su patriotske i vjerske – dakle islamske – institucije i mediji, s oduševljenjem javljajući svaki put kad bi neki putnik namjernik iz bratskog Egipta, u slobodno vrijeme vodeći svjetski ekspert za piramide, ismijao službenu zapadnu povijest svijeta i potvrdio kako je brdo Visočica bez ikakve sumnje djelo ljudskih ruku.
Ukratko, piramide u Visokom bile su za Bosnu i Hercegovinu sam dar s neba: prva njena, što se zna, istinska historijska sreća.
I onda – taman što su bosanske piramide postale temeljem nove bosanske državnosti i halal-certifikat bošnjačkog patriotizma – aj veoma studen hladan tuš!
Šta je bilo? U bratskom Egiptu izbila revolucija i na vlast došla Muslimanska braća, a Muslimanska braća prema piramidama – koje ne samo da nikakve veze s islamom nemaju, nego su upravo protiv Boga građene – ne gaje baš nikakav patriotski sentiment: dapače, militantniji vjerski lideri novog Egipta vide ih isključivo kao idolopokloničke i bogohulne, dakle antiislamske građevine. Jedan od najpoznatijih među njima, Murgan Salem al-Gohary, šokirao je tako svijet izjavivši kako i piramide u Gizi i monumentalnu Sfingu valja sravniti sa zemljom, baš kao što su talibanska braća u Afganistanu učinila s čuvenim statuama Bude u Bamyanu.
Prema njegovom programu, ideja umjerenijih vođa Muslimanske braće – da se piramide, skulpture i ostali spomenici predmuhamedanskog Egipta jednostavno prekriju platnom – djeluju kao plamena zora zdravog razuma.
To je dakle – pitate li mene – upravo školski primjer kurčeve historijske sreće: polomiše se bosanski Bošnjaci i bošnjački Bosanci dokazati da je Visočica zapravo piramida, živi se onda polomiše tu dvije stotine metara visoku piramidu ugraditi u temelj bošnjačke države, upregli u arheološka iskapanja i hodžu i reisa i cijeli Rijaset Islamske zajednice, a onda iz Kaira stigao ferman da se sve bogohulne piramide – sruše.
Bit će stoga potpuno fantastično kad na poziv Fondacije Arheološki park Bosanske piramide Sunca u Visoko ponovo bane nekakav dragi prijatelj iz bratskog Egipta, u slobodno vrijeme vodeći svjetski ekspert za piramide.
– Koje piramide? – pravit će se blesavi domaćini, kriomice za to vrijeme nogom zatrpavajući sondu suhim lišćem i travom.
Historijska nesreća u historijskoj sreći, shvatili ste, jest kad egipatski džihadist Bošnjaku kaže da ima najveću piramidu na svijetu.
Na potpuno uvrnut i autentično bosanski način, visočke piramide ostat će tako legitimacija bošnjačkog patriotizma, ali sada kao meta svakog istinskog, pravovjernog muslimana: svako brdo u Bosni bit će potencijalna piramida. Dobro, bilo je i do sad, ali od sad – i to je ta historijska loša sreća o kojoj vam govorim – bosanske će se piramide otkrivati samo da bi se sravnile sa zemljom.
Ideja umjerenijih Bošnjaka – da se bosanske piramide jednostavno prekriju vapnenačkim stijenama, ilovačom, zemljom, travom i gustom crnogoričnom šumom – djelovat će pri tom kao plamena zora zdravog razuma.
