U vremenu kad su žene bile potiskivane u zapećak društvenih dešavanja, jedna mlada Banjalučanka, Radmila Rada Vranješević, uzdigla se kao svjetionik borbe, slobode i neustrašivosti.
Rođena 25. maja 1918. godine u selu Rekavice kod Banjaluke, Rada je svoj život utkala u temelje slobode naroda Bosne i Hercegovine, postavši ne samo borac, već i simbol jedne epohe.
Njena priča počinje u svešteničkoj porodici, gdje je odrastala uz oca Đorđa, pravoslavnog sveštenika. Već kao djevojčica pokazala je buntovnički duh – izbačena je iz Učiteljske škole u Banjaluci 1932. zbog svojih komunističkih uvjerenja. Iako su je progonili, nije posustajala. Nastavila je obrazovanje u Trgovačkoj akademiji, ali ju je 1934. ponovo stigla ista sudbina – izbačena je zbog rada u omladinskoj grupi SKOJ-a.
Umjesto da bude slomljena, Rada je postajala sve odlučnija. U Beogradu se priključila sindikalnim borbama, štrajkovima i partijskom radu. Učestvovala je u velikim demonstracijama, dijelila letke, prenosila materijale za Crnu Goru – sve pod okom tajne policije. Kada je 1940. godine uhapšena, već je bila stub u ilegali. Primljena je u Komunističku partiju i povjeren joj je najosjetljiviji zadatak: organizovanje otpora u Bosanskoj krajini.
Rada je bila više od borca – bila je organizator, govornik, lider. Njena hrabrost i vještina posebno su došle do izražaja u Podgrmeču, gdje je predvodila omladinske i partijske aktivnosti. Kao članica Centralnog odbora AFŽ-a i Okružnog komiteta KPJ, stvorila je mrežu otpora i povjerenja, ostavljajući neizbrisiv trag u svakom mjestu gdje je prošla.
Ipak, njena najsjajnija, ali i najtragičnija epizoda dogodila se u Drvaru, na njen 26. rođendan – 25. maja 1944. godine. Tog jutra, kada su njemački padobranci izveli desant u pokušaju da zarobe Tita i razbiju glavni štab partizanskog otpora, Rada je bila među onima koji su ostali uz narod. Uhapšena je i mučena osam sati. Znajući da je čekaju smrt i tišina, pokušala je da pobjegne. Trčala je niz brdo, vitka figura s lepršavim kaputom. „Još malo“, šaptali su oni koji su je gledali. Pucnji su je stigli pred vrbovim žbunjem, nadomak slobode.
Njena smrt ostala je duboko urezana u pamćenje njenih saboraca, ali i u identitet Banjaluke. Sahranjena je na Partizanskom spomen-groblju, gdje i danas stoji kao simbol časti, borbe i prkosa. Ukazom iz 1951. godine, proglašena je narodnim herojem Jugoslavije.
Rada Vranješević nije bila samo žena partizanka – bila je prva žena koja se obratila na ZAVNOBiH-u, u Mrkonjić Gradu 1943. godine, kada je jasno i snažno poručila:
„Žene su postale čvrst oslonac narodnooslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, one će se i dalje boriti protiv okupatora, a poslije oslobođenja – graditi sretnu budućnost naše Bosne i Hercegovine u okviru federativne Jugoslavije.“
U Banjaluci se i danas, sa poštovanjem i tišinom, izgovara njeno ime. Ulica Rade Vranješević, jedna je od rijetkih u Banjaluci koja nosi ime po ženi.
U povodu godišnjice njene smrti, ali i rođenja, prenosimo i zapis poznatog banjalučkog profesora i istoričara Zorana Pejašinovića.
