U socijalnoj strukturi društva radnik je čovjek sa dna. Velika je, međutim, razlika u dubini tog dna: u zapadnevropskim državama radnik je “gospodin” za svog balkanskog, odnosno bosansko-hercegovačkog klasnog kolegu.
Sindikati, radnička solidarnost i borbenost tamo su povećavali udio koji u društvenom proizvodu imaju najamnici. Iako su vlasnici kapitali i dalje oni koji ubiru kajmak, radnici su se izborili za dostojanstveniji položaj, za bolje nadnice, humanije radno vrijeme i općenite radne uslove.
Naš radnik daleko je od toga. Svoju radnu snagu on prodaje budzašto, sretan da uopšte dođe do kakvog-takvog zaposlenja. Spreman je čak i da moljaka, pa i da se posluži mitom, kako bi došao do radnog mjesta.
A koliko je posao zvani čežnja, u stvari, mješavina jada i čemera dobro pokazuje jedna najava kojoj bi trebalo da se radujemo, a suštinski bi zbog nje morali da plačemo.
Riječ je o vijesti plasiranoj u predvečerje Prvomajskog praznika. Na skupu privrednika, organizovanom u Gradačcu, direktor Predstavništva njemačke privrede u BiH Gunther Neubert poručio je da predstavnici mnogih njemačkih firmi razmišljaju o premještanju svojih proizvodnih kapaciteta iz azijskih zemalja u zemlje zapadnog Balkana.
Tuzlanska regija ima, po njegovim riječima, mnoge prednosti koje može ponuditi njemačkim privrednicima: od dobro educiranog kadra do tradicije industrijske proizvodnje kao što je metalsko-prerađivačka ili tekstilna.
Ako njegovi zemljaci o pomenutom zaista razmišljaju, njihov ključni razlog je, međutim, onaj koji Nijemac u Gradačcu nije pomenuo. To je jeftina radna snaga, radnik koji pristaje da radi po svaku cijenu, samo da se domogne posla.
U posljednje tri decenije došlo je do masovne selidbe proizvodnih djelatnosti sa Zapada u Aziju. Prvi, glavni i u biti jedini razlog za to je bila cijena ljudskih ruku u tom dijelu svijeta. Došlo je do vrtoglavog ekonomskog rasta u zemljama poput Bangladeša, Malezije, Vijetnama, posebno Indije i Kine. Zaposlenost je u tim državama dovedena do maksimuma.
Druga strana medalje, međutim, govori nešto drugo. Bangladeš, na primjer, jeste postao drugi najveći svjetski izvoznik tekstila i konfekcije, samo u toj branši djeluje preko pet hiljada tvornica. No, u njima je, vjerovali ili ne, radnička mjesečna plata u prosjeku manja od 40 dolara! Vlasnici kapitala i naručioci poslova ubiru dobit koja je, u srazmjeri sa uloženim, najveća u ekonomskoj povijesti svijeta. A to su kompanije tipa Zare, Nikea, Adidasa, Bossa itd.
Otkud sad interes tih kompanija za Bosnu i Hercegovinu? Istina je gorka: čuli su da je i kod nas, na rubu Evrope, cijena radne snage pala u bescijenje. Otud i naša konkurentnost u odnosu na, recimo, Bangladeš.
Njemački Boss ovdje je već stigao, nakon dvodecenijske pauze: eno ih ponovo u Travniku, gdje naručuju šivanje svoje elitne modne konfekcije od preduzeća koje je naslijedilo nekadašnji Borac. Sjećam se razgovora sa tadašnjim direktorom pomenute firme Čorhodžićem, koji nije uspio da privoli radnice da rade za još niže plate od onih koje su tada imale, pa je aranžman sa Bossom propao.
Jasno je šta se u međuvremenu dogodilo da se u Travniku pojavi još jeftinija radna snaga. Zaposlenju i plati više se ne zagleda u zube: parola je – daj šta daš!
Eto, na to je naš dragi radnik danas spao: da radi za sitan novac, da ne pita za radne uslove i radno vrijeme, da postane primamljiviji (čitaj jeftiniji) i od azijske sirotinje. Taj radnički stromoglav već obilato koriste domaći kapitalisti i poslodavci. Skupa sa vlastima, oni su radnike gurnuli blizu robovskom statusu.
Štaviše, svjedoci smo kako se upravo ovih dana spremaju nove korekcije na štetu radnika. Umjesto na mizerni porez na dobit, od 10 posto, koji plaćaju vlasnici biznisa, dodatni poreski nameti spremaju se na radničke plate. Istovremeno se poslodavci bore da, preko vlasti, isposluju smanjenje svojih obaveza prema radnicima koji su prisiljeni da budu na bolovanju.
Radnik je u Bosni i Hercegovini već izgubio sve, pa i dušu. Jer, osim sebi u bradu, njegove primjedbe ne idu dalje. Prevarantski sindikati uzeli su radnike pod svoje, stranke za njih nemaju nimalo sluha. Novopečeni kapitalisti, pak, udruženi sa vlastima, eksploatišu ih do maksimuma.
Vrijeme u kojem su se vodile žestoke radničke borbe, kad je riječ radnik zvučala gordo, daleko su iza nas. Ta riječ danas zvuči gorko. Radnik je obespravljen i jeftin, pomiren sa ružnom sudbinom, prinuđen da radi sve i svašta samo da bi održavao goli život.
Uostalom, njegov kolega u Aziji postao je Nijemcima skuplji. Tamo je cijena radne snage rasla, kod nas je padala. A padaće još i više, kad znamo da se u ovoj zemlji svaki drugi radno sposoban čovjek još i ne može zvati radnikom!
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala
( Vlastimir Mijović)
