Opet se pumpa nacionalizam i insistira na podjelama, tvrdi kultni muzičar i tvorac pojma “turbo-folk”, Rambo Amadeus, u javnosti manje poznat kao Antonije Pušić.
“Nacionalizam je tema do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kad plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad pređe hiljadu, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kad se popne na više od tri hiljade, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi”, navodi autor brojnih hitova.
S obzirom na to da većina ljudi na ovim prostorima ima prosječnu platu od 300 do 500 eura (ako uopšte i prima platu), zato nacionalizam i jeste dominantna tema, kaže ovaj muzičar, inače diplomirani turizmolog:
“Kako drugačije opravdati tako brutalnu činjenicu da je standard u vrijeme socijalizma bio pet puta veći nego u kapitalističkom ambijentu, nego da je svima ona druga nacija kriva. Nacionalizam je samo puštanje magle, jedna dimna zavjesa, kao kad sipa baci crno da bi pobjegla ili uhvatila ribu. Tako i jedno mlado kapitalističko društvo baca to crnilo nacionalizma da bi kapitalizam mogao nesmetano oteti još malo. Nacionalizam je paravan za kapitalizam, otpočetka”, kaže on u intervjuu za hrvatski Express.
Vremena se mijenjaju, a s njima i pravila. Što mislite, čeka li nas totalni rat?
“Kad sam išao u gimnaziju, bio sam odličan učenik. Tada je postojao predmet Odbrana i zaštita. Predavao nam je profesor Matija Dabović. U sklopu predmeta imali smo geostratešku analizu, govorilo se o pokretu nesvrstanih i mogućnosti trećeg svjetskog rata. I on je tada rekao da, s obzirom na to da su velike sile i atomske sile, do trećeg svjetskog rata neće doći. Ali ratovi će biti ograničeni, na ograničenim teritorijima, a ratovat će se uglavnom zbog resursa te će to, vremenom, povećati i stimulisati međunarodni terorizam. To sam učio sa 16, dakle 78./79. Danas je 2015. i gle šta imamo. Razni lokalni ratovi i međunarodni terorizam. Dakle, trećeg svjetskog rata neće biti. Mada, nama Balkancima to i nije neka utjeha, s obzirom na navike.
Jesu li reality programi savršen dokaz ustoličenja turbo folka u dominantno stanje svijesti?
Ne bih rekao. Realityji su dokaz da televizija umire kao medij. Isto kao i drugi tehnološki proizvodi u historiji čovječanstva kad izumiru prepušteni su sve nekritičkijem tržištu. Na primjer, sjetite se hauba za sušenje kose. To je bilo moderno jedno vrijeme, no pokazalo se suvišnim. Međutim i danas postoje žene koje stave viklere i sjednu pod haubu. Ali da ne analiziramo zašto to rade, svakako je gubljenje vremena. Isto je s televizorom. On je medij koji umire i realityji su njegove samrtne muke. Televizije nemaju više para za proizvodnju programa i najeftinije im je da dovedu neke ljude koji su dovoljno degradirani da nemaju više što raditi nego da podijele svoju intimu s publikom i u tom tehnološkom hropcu gledamo ovakve programe. Ubrzo ćemo imati realityje iz staračkih domova i bolnica. Gledat ćemo kako ljudi umiru ili se rađaju. Naravno, ako još budemo raspoloženi za gledanje u televizor.
