Njemački ratni reporter Erich Rathfelder 25 godina nakon početka rata i dalje je u BiH, još je mnogo toga o čemu treba da izvijesti.
Za Mediacentar se prisjetio ratnih izvještaja, ali i opisao kako se danas različite ideologije sudaraju preko politike, medija i škola, dok prevladavaju manje ili više autokratski upravni sistemi koji zloupotrebljavaju religije.
Ponekad mi u Sarajevo još navrate stari prijatelji i kolege.
„Zašto si ovdje zaglavio, šta te zanima još o Bosni i Hercegovini? Da li kao honorarac možeš uopšte prodavati članke?“ upitaše me nedavno prijatelji iz Minhena. Samo ratni reporter Roy Gutman se nije čudio. Tokom njegove posjete ljetos podsjetili smo se na naše susrete tokom deset godina dugog rata u Jugoslaviji – on je kao i ja od prvog pucnja u Sloveniji 1991. godine do posljednjeg pucnja u Makedoniji 2001. godine bio prisutan na žarištima.
Bosanski rat je za nas i za nekoliko drugih ratnih reportera stajao u središtu jugoslovenskih ratova. Jer su ovdje postavljena odlučujuća pitanja za civilizovani svijet.
Kako može biti da su se pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata ponovo izgradili koncentracioni logori? Mogu li se zločini etničkog čišćenja prihvatiti?
Ljudskost i ljudska prava su od strane ekstremističkih nacionalista gaženi nogama i više od toga, srpski kao i hrvatski nacionalisti su htjeli uništiti multinacionalno, multireligijsko, tolerantno društvo Bosne i Hercegovine. Bosansko društvo je bilo antiteza njihovom razmišljanju i djelovanju.
Mobiliziranjem javnosti, barem, smo mi ratni reporteri pokušavali podstaći naše zemlje na militarističku intervenciju, kako bi se okončalo ovo prokletstvo. Intervencija je međutim došla prekasno, a velike sile do danas ne shvataju o čemu se zaista radilo i radi u Bosni i Hercegovini. Sada se nacionalistički ekstremizam raširio i po Evropi.
Kada danas vozim kroz Bosnu, vidim naravno više nego drugi posjetitelji. Ja znam gdje su u Mostaru bili frontovi, ko se u Gornjem Vakufu borio protiv koga, kako su se u Prijedoru gradili koncentracioni logori i ljudi tamo ubijali. Ja poznajem front u Brčkom i borbe za Gradačac. Još uvijek vidim žene i djecu iz Srebrenice, kako na aerodromu u Tuzli izlaze iz autobusa. Ćutke stojim u Potočarima. Kada vozim kroz Bosnu, sva ova sjećanja naviru. Ja znam ko je gdje živio ranije, gdje su ljudi protjerani, poznajem ratne zločince, ali se sjećam i požrtvovanih, solidarnih ljudi, kojih je u ratu takođe bilo.
„Kako ti to uopšte podnosiš?“ upitaše me ovo ljeto turisti, koje jednom godišnje sa studijskim putovanjem provedem kroz Bosnu. Ja nemam pravi odgovor na to. „Kako vi to podnosite, da se širom svijeta, bilo u Siriji, Afganistanu, Kongu ili negdje drugdje, vrši etničko čišćenje i ljudi bivaju ubijani“. Sunniti i Shiiti jedni drugima razbijaju glave, religijski fanatici žele uništiti svijet, Rusija i Turska su postale diktatura a u Sjedinjenim Američkim Državama vlada neuračunljivi tajkun. „Kako vi to podnosite, da je sada čak i u Evropi nastao novi nacionalizam?“ Svijet, tako se čini, nije iz historije, nije od Bosne, naučio ništa.
Bosna, tako kažem ljudima, je uprkos svemu sada postala jedno od najbezbjednijih mjesta u Evropi. Ovdje nema udara.
