Prema analizama Društva za ugrožene narode, položaj romske populacije u Bosni i Hercegovini najgori je na Balkanu. Vapaj ljudi s margina društva ne dopire do ušiju nadležnih.
Kada Husejinović, 42-godišnja samohrana majka troje maloljetne djece ne sanja o vilama, putovanjima, lijepim haljinama. San te žene, teškog srčanog bolesnika, čije jedno dijete boluje od epilepsije, je da ima toalet i vodu, da svoju sedmogodišnju kćerku Elvedinu može okupati i poslati u školu.
„Voljela bih da živimo kao svi normalni ljudi, a ne u dotrajaloj šupi, bez vode i WC-a. Voljela bih da svoju Elvedinu mogu poslati u školu, a ne da je djeca mrze i odbacuju jer smrdi”, kaže za Deutsche Welle Kada, inače Romkinja iz Visokog. Došla je u lokalno Udruženje Roma „Budi mi prijatelj”, da se požali što ne može dobiti lijekove za najmlađu kćerku, dvogodišnju Amelu, jer joj nadležne institucije nisu na vrijeme produžile važenje zdravstvenog osiguranja. Na vlastite lijekove za srce, kaže, niti ne misli, jer ih ne može priuštiti. Brine se za djecu koja su ostala bez oca netom nakon što je rodila najmlađu kćerku. Suprug joj je umro od karcinoma i od tada je, kaže, za nju sve krenulo na gore.
Prošenje za život
Preživljava tako što prosi na ulicama Visokog, a jednom godišnje od lokalnog Centra za socijalni rad uspije „isprositi” jednokratnu pomoć od 140 konvertibilnih maraka. Jada se i gleda u svoju Elvedinu, koja se, čim je ušla u prostorije Udruženja Roma u Visokom, dohvatila papira i bojica i počela crtati, tako posvećeno kao da se cijeli njezin dječiji svijet, sa svim snovima i nedaćama, preselio na taj komad papira.
Da bosanskohercegovačko društvo apsolutno nema sluha za probleme romske manjine, tvrdi i 52-godišnji Halid Beganović. U proteklom ratu se borio za državu i ratni je vojni invalid (RVI), no država je sve to, kako kaže, zaboravila. „Kao RVI mjesečno primam 47 konvertibilnih maraka invalidnine, a za dvoje maloljetne djece još uvijek mjesečno dobijem po 12 konvertibilnih maraka dječijeg doplatka i to su naša ukupna mjesečna primanja”, žali se Halid.
Kako je potpuno nemoguće da sa tolikim primanjima prehrani svoju petočlanu obitelj, Halid često odrađuje fizičke poslove. „Sretan sam što sam tako uspio odškolovati djecu, ali mi je žao što nemam sredstava da najstariju kćerku upišem na fakultet, jer budućnost je u obrazovanju”, naglašava Halid. I sam je početkom 80tih u Sarajevu završio srednju školu i usavršio se za dizel-mehaničara, no posao u struci nikada nije dobio, niti je ikada bio zaposlen, pretpostavlja, samo zato što je Rom. To je tek dio problema s kojima se bori, jer je nakon ranjavanja u ratu obolio od teške krvne bolesti i potrebne su mu skupe terapije, za šta mu često u susret izađu i pomognu boračka udruženja.
Romi, građani ko zna kojeg reda
Udruženje Roma „Budi mi prijatelj” u Visokom, redovito posjećuje na desetine Roma, sa širokim spektrom problema – od ekstremne neimaštine, preko administrativnih zavrzlama, do slučajeva očite diskriminacije. „Romi, ne samo u Visokom, već u cijeloj BiH, su građani ne drugog, već ni sama ne znam kojeg reda. Ne znam da li je to zbog manjka političke volje da se riješe problemi romske populacije ili jednostavno zbog nezainteresiranosti za rješavanje tih problema”, kaže predsjednica Udruženja Melina Halilović za Deutsche Welle.
Ističe da je BiH i domovina Roma, te da bosanski Romi nisu nomadski narod, što je inače uvriježeno mišljenje za tu populaciju. „Romi u većini slučajeva imaju status beskućnika, jer nemaju svoj dom”, kaže Melina i dodaje da su ostali problemi romske populacije slični problemima svih drugih stanovnika BiH, kao što su nezaposlenost i teško materijalno stanje, ali Romima je još otežan i pristup obrazovanju, zdravstvenom osiguranju, koje većina njih niti nema, a poseban problem je stambeno pitanje.
Njemačka – obećana zemlja
U Visokom, u kojem u pet naselja živi između dvije i pet hiljada građana romske nacionalnosti, kako kaže Melina, tek nekolicina njih radi u lokalnom komunalnom preduzeću, a niti jednog nema, na primjer, u administraciji, premda ima školovanih Roma. „Diskriminacija kod zapošljavanja je očita, kao i stereotip da Romi mogu biti dobri radnici samo kao čistači ili fizički radnici”, zaključuje Melina.
Upravo takva situacija i takav odnos zajednice prema njima, dodaje ona, tjera Rome, posebno mlađe, da krenu „trbuhom za kruhom” i to najčešće u Njemačku, koja je posljednjih godina, barem što se BiH građana tiče, od Amerike preuzela epitet „obećane zemlje”.
Romi u BiH – obespravljeni narod
Ukupan broj Roma u BiH teško je odrediti, ali se procjenjuje da ih ima oko 80,000. Društvo za ugrožene narode u BiH neprestano upozorava na težak položaj romske populacije, ističući da se „nad Romima krše ljudska prava u svakom segmentu, od prava na život, do prava da išta znaju o svojim pravima”. „Romska populacija živi na rubu društva, nikada položaj Roma nije bio baš nešto posebno ugodan, ali čini se da nije bio ni gori nego što je danas”, kaže za Deutsche Welle predsjednica Društva Fadila Memišević.
Nabrajajući primjere teškog života romske populacije i nezainteresiranosti vlasti da nešto promijeni po tom pitanju, Memišević naglašava da je to „sramota i ispod svakog nivoa, jer smatramo da se civilizacija mjeri po tome kako se odnosimo prema manjinama, a na osnovu ovoga što smo mi vidjeli, zbilja ne možemo se pohvaliti”.
Društvo za ugrožene narode u BiH, pojašnjava Memišević, nastoji pomoći da se „Romi integriraju u društvenu zajednicu”, ali ne asimiliraju, već da se poradi i na očuvanju njihove kulture i tradicije, kao i jezika. Upozoravajući na poražavajuće statistike, prema kojima u BiH gotovo da niti nema starijih Roma, već da im je prosječna maksimalna životna dob 60 godina, Memišević apelira na srodne organizacije, a posebno na institucije vlasti, da imaju više sluha za probleme romske populacije. Sluha očito nedostaje, jer u nadležnim ministarstvima „nije bilo odgovornih osoba” voljnih da govore o pitanju Roma.
