Svjetski dan dijabetesa se 14. novembra obilježava sukladno preporuci Međunarodne dijabetičke federacije. Slogan pod kojim se ove godine obilježava Svjetski dan dijabetesa je ‘Porodica i dijabetes’.
Kako je za Fenu objasnila mr. sc. med. dr Adnana Dizdarević-Maksumić iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, dijabetes melitus (DM) je grupa metaboličkih bolesti koje se karakteriziraju hroničnom hiperglikemijom nastalom zbog defekta u sekreciji inzulina ili defekta u njegovom dejstvu ili uslijed postojanja oba ova poremećaja.
– Dijabetes nastaje sa dejstvom i interakcijama različitih faktora, prije svega genetskih, faktora spoljašnje sredine i samog načina života. Prema procjenama Internacionalne Dijabetes Federacije (IDF) prevalence šećerne bolesti u Evropi u starosnoj grupi od 20 do 79 godina dostigla je 9,1 posto – kazala je Dizdarević-Maksumić.
Pojašnjava da se dijabetes s pravom zove “pandemijom modernog doba”, te da su mnogi faktori koji doprinose učestalosti obolijevanja od dijabetes melitusa.
– Tu prije svega treba istaći konzumaciju tzv. brze hrane, sjedilački način života, neredovnu fizičku aktivnost, kao i neadekvatan unos tzv. kvalitetnih namirnica, zapravo nedovoljan unos voća i povrća – ističe Dizdarević-Maksumić.
Svi pobrojani faktori rizka jako doprinose obolijevanju od dijabetesa.
Drugi veliki problem je, navodi Dizdarević-Maksumić, što jedna od dvije osobe koje žive sa dijabetesom nema postavljenu dijagnozu.
Znači, primjena zdravih životnih stilova, redovne kontrole kod porodičnog ljekara u znatnoj mjeri mogu doprinijeti preveniranju obolijevanja od dijabetesa.
Ističe da porodice oboljelih igraju ključnu ulogu u nadzoru faktora rizika za dijabetes tipa 2 i moraju im pomoći u edukaciji, osigurati resurse i okruženje kako bi živjeli što zdravije.
Rana dijagnoza i liječenje su ključni za sprječavanje komplikacija dijabetesa i postizanje što boljih rezultata u liječenju i kasnijoj pojavi komplikacija.
Naglašava da dijabetičar koji živi prema principima zdravih životnih stilova, redovno kontroliše vrijednosti šećera u krvi i te vrijednosti drži u ili što bliže normalnim vrijednostima, može reći da ima kvalitetan život jednako kao i osoba koja nema dijabetes.
– S obzirom da za Federaciju Bosne i Hercegovine ne postoji jedinstveni registar oboljelih od dijabetesa, podaci kojima raspolaže Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH smatraju se ‘nevažećim’. Broj registriranih u ambulantno-polikliničkom morbiditetu pokazuje stalni rast, te je u 2017. godini u ambulantno-polikliničkom morbiditetu registrovano 76.808 ovih oboljenja – kazala je Dizdarević-Maksumić.
Rezultati Studije o stanju zdravlja odraslog stanovništva u Federaciji BiH 2012. godine su pokazali da su 9,6 posto anketiranih izjavili da im je doktor bilo kada u životu dijagnosticirao šećernu bolest.
Simptomi dijabetesa mogu biti žeđ, glad, gubitak težine, zamor i zamagljen vid.
– Dešava se da ljudi, iako nemaju pomenute simptome, imaju dijabetes. Rano postavljanje dijagnoze, adekvatna i redovna terapija uz provođenje i primjenu zdravih životnih stilova su pravi put da se dijabetes drži pod kontrolom a komplikacije odgode ili u cijelosti spriječe – ističe Dizdarević-Maksumić.
Dijabetes nazivaju i „tihim ubicom“ zbog toga što je vodeći uzrok kardiovaskularnih oboljenja, zatajenja bubrega, sljepoće, amputacija donjih ekstremiteta.
– Održavanje vrijednosti glikemije, krvnog pritiska, i holesterola blizu normalnih vrijednosti može pomoći odlaganju ili sprječavanju komplikacija dijabetesa. Studija provedena u EU pokazuje da je do 75 posto troškova zdravstva vezanih za dijabetes uzrokovana hospitalizacijama i ambulantnim liječenjem – kaže Dizdarević-Maksumić.
Liječenje pacijenta s tip 2 dijabetesom i komplikacijama može koštati i do 3,5 puta više nego liječenje pacijenta bez komplikacija.
Porodična podrška i briga o dijabetičaru ima značajnu ulogu u postizanju boljih rezultata u liječenju.
Svi članovi porodice trebaju se educirati i dati svoj doprinos da osoba sa dijabetesom što lakše prihvati svoju bolest, redovno uzima terapiju, prakticira fizičku aktivnost, a pri tome nema utisak da je nekom od članova porodice “na teretu” ili da njegova bolest opterećuje njegovu porodicu.
