Pretrčanih 240 kilometara kroz pustinjske predjele Namibije i dvostruki maraton kroz ledene tundre Antarktika samo su dio ogromnih dostignuća Norme Bastidas. Život lijepe 49-togodišnjakinje obiluje ekstremnim usponima i padovima.
Rođena 1967. u Mazatlanu (Meksiko), imala je 11 godina kada joj je otac umro. Tada su počele i nevolje. Majka je ostala sama s petoro djece. “Svi smo radili, nismo bili zaštićeni”, kaže Norma.
Umjesto da im pomogne, rodbina je zloupotrebljavala tešku situaciju u kojoj su se našli, a slijepi ujak, koga je čuvala, je silovao, prenosi CNN.
Imala je 19 godina kada ju je zapazila jedna žena i ponudila joj posao modela u Japanu. Majka se bojala da je pusti, ali pošto je to bila jedina šansa za bolji život, nije je spriječavala.
Kada je stigla u Japan, u agenciji su joj oduzeli pasoš i smjestili u stan. Onda su je obavijestili da im duguje novac za kartu, stan i hranu. Nadajući se da će uskoro dobro zarađivati kao model, pristala je.
Međutim, od manekenskog posla nije bilo ništa. Umjesto toga, poslali su je u klub zatvorenog tipa u Tokiju.
“Prodali su me onome ko je najviše ponudio”, kaže Bastidas. “Kupila me je veoma poznata ličnost i postala sam njegovo vlasništvo.”
Pošto nije znala japanski, nije imala šanse da se izvuče.
“Lišavaju te mogućnosti da brineš o sebi. Nisam ni vidjela čovjeka koji me je kupio.”
Na pitanje zašto nije pokušala da pobjegne i potraži pomoć policije ili se javi kući, ona objašnjava: “Morala sam da platim dug, a moja porodica nije bila u mogućnosti da mi pošalje novac. Nisam mogla da odem u policiju. Bila sam u Japanu, a nisam imala pasoš. Već sam bila obilježena kao prostitutka.”
Poslije nekoliko godina, ipak je uspjela da pobjegne uz pomoć ljudi iz obližnjeg manastira. Kasnije se udala i preselila u Vankuver u Kanadi.
Međutim, još dok je bila u Japanu odala se piću, koje joj je pomagalo da prevaziđe osjećanje sramote. Brak joj je propao i nije uspjevala da zadrži nijedan posao.
Prelomni trenutak u njenom životu bilo je saznanje da njen sin boluje od degenerativnog oboljenja oka koje vodi u sljepilo.
“Bila sam ranjiva, samohrana majka, koja je ostala bez posla. Imala sam dijete koje ima 11 godina. Čovjek koji me silovao kada sam ja imala 11 godina bio je slijep. Bilo je to previše za mene”, kaže ona. “Imala sam osjećaj da nikad neću pobjeći od prošlosti.”
Ali umjesto da liječi muke alkoholom, kao što je uvijek činila, odlučila je da okrene novi list.
“Znala sam da izlažem dijete riziku kada sam mentalno odsutna. Morala sam da budem trijezna da bih našla rješenje”, kaže ona.
Tada je počela da trči: noću, da je niko ne bi čuo kako plače.
U roku od šest mjeseci kvalifikovala se za jednu od najpoznatijih svjetskih trka – Bostonski maraton.
“Postala sam odlična trkačica zbog ogromnog pritiska s kojim sam morala da se izborim”, kaže ona.
“Trčanje je bilo nešto što sam mogla da kontrolišem. Nisam mogla da kontrolišem brzinu napredovanja bolesti sina. Nisam mogla da utičem na to da li će me ponovo otpustiti. Ali: mogla sam da obujem patike i treniram.”
Ubrzo nakon toga, popela se na sedam najviših vrhova na svim kontinentima kako bi prikupila novac za istraživanja u oblasti liječenja genetski uzrokovanog dječjeg sljepila.
Godine 2013. pozvala je prijatelja Brada Rileya, koji vodi organizaciju protiv trgovine ljudima “iEmpathize”. Rekla mu je da želi da učini nešto veliko za borbu protiv trgovine ljudima. Zajedno s Rileyom osmislila je najduži trijatlon na svijetu. Postaviće svjetski rekord prateći poznatu rutu trgovaca ljudima.
Tokom 65 dana 2014. Bastidas je trčala, vozila bicikl i plivala od Kankuna (Meksiko) do Vašingtona.
“Plivala je 10-15 kilometara dan za danom”, kaže Riley. “Zatim bi prešla na bicikl i vozila između 150 i 200 kilometara dnevno. A onda bi trčala između 50-66, pa čak i 160 kilometara bez pauze.”
Iako se trudi da joj um bude čist tokom dugih trka, ne zaboravlja šta je doživjela kao žrtva.
“Da biste bili dobar aktivista morate da saosjećate s bolom i poniženjem žrtava, naročito kada i dalje ima mnogo ljudi koji ih osuđuju”, kaže ona.
Kaže da je najbolji osjećaj imala na kraju trke koja joj je obezbjedila ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda. Dočekale su je preživjele žrtve trgovine ljudima koje su trčale pored nje u posljednjim kilometrima trke do Vašingtona, prenosi Blic.
Možda je najbolja poruka za sve što je Norma Bastides preživjela sadržana u citatu koji se pripisuje Lao Ceu: “Putovanje od hiljadu milja počinje jednim jedinim korakom.”
