Jezivi ratni zločin koji se istražuje i u brojnim europskim zemljama, poznat pod imenom ‘Sarajevo safari’, tema je o kojoj ovog vikenda, za britanski The Times, piše Peter Conradi, koji je bio u posjetu glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
“Tokom opsade Sarajeva 1990-ih, stotine stanovnika su ubijene od strane snajperista koji su se skrivali u brdima iznad grada. Sada se strani državljani suočavaju sa sudom optuženi da su se pridružili naoružanim ljudima u ubistvu civila iz zabave”, navodi on, pa nastavlja: “Tokom opsade, više od 400.000 stanovnika grada, i muslimana, i Hrvata i Srba, živjelo je pod stalnim bombardiranjem. Izlazak van značio je rizik da budu uhvaćeni u minobacačkim napadima, mitraljezima ili pogođeni snajperskim metkom. Ljudi su naučili da trče krivudajući.
Conradi je u Sarajevu posjetio i Muzej koji je osnovalo Udruženje roditelja ubijene djece Sarajeva, grupa osnovana 2007. godine s ciljem očuvanja sjećanja na ubijene i pomoći njihovim roditeljima. Prema podacima, 1.601 dijete je umrlo tokom opsade. Od toga je grupa katalogizirala 534 – od kojih je svako deseto ubijeno snajperom. Fikret Grabovica, 72, predsjednik Udruženja, kaže da nema sumnje da su djeca namjerno ciljana – među njima i starija od njegove dvije kćerke, Irma (11), koja je ubijena gelerima dok se igrala s prijateljima u dvorištu ispred njihove zgrade: “Bilo je oko pedeset lokacija gdje su ubijene grupe od tri, četiri, pet, šest ili sedam djece, posebno kada borbe nisu bile posebno intenzivne i kada su ih roditelji puštali da se igraju. “Agresori su mislili da će ubijanjem djece slomiti moral branilaca i samog grada i olakšati osvajanje i okupaciju, ali su pogriješili.”
Ko su bili ubice?
Većinu smrti prouzrokovali su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske RS, samoproglašene republike bosanskih Srba, čijih je nekoliko komandanata kasnije osudio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Pomagali su im dobrovoljci iz same Srbije i plaćenici iz zemalja poput Rusije, Ukrajine, Rumunije i Grčke, željni pomoći “svom pravoslavnom hrišćaninu”.
Ali sada se gomilaju dokazi da su njihovi redovi bili prošireni i trećom grupom – bogatim lovcima željnim uzbuđenja iz Italije i drugih zapadnoevropskih zemalja, moguće uključujući i Britaniju, privučenim ne ideologijom, već vrhunskim uzbuđenjem ubijanja ljudi.
Sarajlije u gradu pod opsadomFoto: EPA-EFE: Sarajlije u gradu pod opsadom
Takve jezive tvrdnje, prvi put iznesene tokom opsade, zvuče kao dio distopijske naučne fantastike. Ipak, ponovo su se pojavile i umnožile posljednjih mjeseci, potaknute knjigom I Cecchini del Weekend (Vikend snajperisti) Ezija Gavazzenija, italijanskog novinara i pisca trilera. Gavazzeni tvrdi da je čak 400-500 ljudi, pretežno njegovih sunarodnika, učestvovalo u onome što on naziva “ljudskim safarijima u Sarajevu”, plaćajući bosanskim Srbima stotine hiljada eura za tu privilegiju. Smatra se da su mnogi od ovih “turista” još uvijek živi. “Postoje ljudi koji si mogu priuštiti da potroše 200.000 eura na pucanje u lava. Ovo je bila ista stvar”, govori Gavazzeni brizanskom novinaru.
“Dakle, da li su takvi “safariji” zaista postojali u obimu i sa stepenom organizacije koji Gavazzeni tvrdi? I ako jesu, zašto toliko dugo nisu učinjeni napori da se progone oni koji su u to umiješani, uprkos sugestijama da su italijanske i druge obavještajne službe u to vrijeme bile svjesne šta se dešava?”, pita se Conradi.
Ljudski safariji
Smješteno na obroncima planine Trebević južno od Sarajeva, Staro jevrejsko groblje korišteno je kao posljednje počivalište više od četiri vijeka. Ali tokom opsade Sarajeva, njegova lokacija visoko iznad grada učinila ga je savršenim mjestom za agresore da siju vatru na civile zarobljene u gradu ispod. Drveće je više nego što je bilo prije tri decenije, a lišće mnogo gušće, ali je i dalje moguće pronaći tačku među oronulim grobnicama koja bi pružila jasan pogled na “Aleju snajpera”, glavnu prometnicu na suprotnoj strani rijeke Miljacke.
Druge tačke na brdima koja okružuju bosansku prijestolnicu pružale su podjednako dobre vidikovce za napadače naoružane minobacačima, kalašnjikovima i snajperskim puškama. Borci su također zauzeli položaje prema zapadu u blokovima komunističkih stanova iz 1960-ih u naselju Grbavica, mnogo bliže liniji fronta.
“Moj vodič kroz ta mjesta je Edin Zubčević, pisac i osnivač Jazz Festa Sarajevo. Kao i drugi muškarci njegove generacije, služio je kao vojnik braneći grad tokom rata. Na trenutak se stavlja u cipele svojih srpskih neprijatelja. ‘Da sam organizovao ‘safari’, doveo bih ljude ovdje ili u brda tamo’, kaže dok šetamo po suncu kroz Grbavicu. U jednom trenutku se zaustavlja i pokazuje na ulicu: ‘Moj ujak je ovdje upucan u septembru 1992. Bio je to jedan metak u vrat. Trebalo mu je pet minuta da umre.’
Tokom opsade, Zlatko Miletić, 60-godišnji, sada član Parlamenta Bosne i Hercegovine, bio je komandant policijske jedinice u Sarajevu. Njegova zona odgovornosti protezala se od zgrade parlamenta gdje se sastajemo, oko tri kilometra zapadno, na suprotnoj strani rijeke od Grbavice. ‘To je bilo mjesto nekih od najčešćih aktivnosti snajperista’, prisjeća se Miletić, koji, kako i priliči bivšem policajcu, govori polako i precizno. Bilo je to 1993. godine kada je prvi put čuo glasine o strijelcima iz zapadnoevropskih zemalja. Takve informacije su prikupljene iz povremenih razmjena stanovništva: ‘Rečeno nam je da postoji ta stvar s međunarodnim turizmom, da ljudi dolaze iz Evrope da pucaju. Čuli su za to jer su nakon što bi stranci završili s pucanjem priređivali zabave, ne u restoranima ili barovima, već na zatvorenim mjestima, i često su bili prilično divlji. Naši ljudi su ih često posluživali, a naše žene su bile seksualno uznemiravane ili silovane’.”, piše Conradi.
Aleksandar Ličanin (63) tvrdi da je svjedočio takvim zabavama kao dobrovoljac u srpskoj tenkovskoj jedinici. U intervjuu za The Times, Ličanin je tvrdio da je prvi put vidio dobro odjevene strance kako zauzimaju položaje na Starom jevrejskom groblju 1993. ili 1994. godine sa snagama kojima je komandovao Slavko Aleksić, pripadnik paravojne formacije bosanskih Srba. ‘Nosili su skupe kožne jakne i rečeno mi je da su to Italijani, Nijemci i Britanci’, rekao je. ‘Pomagali su im da pronađu mete, a pucanje s groblja bilo je čist pogodak. Imali ste sve.’
“Nakon lova, kafić bi se ispraznio kako bi se napravilo mjesta za njih i stigao bi Aleksićev kamion, koji je imao lobanju montiranu na haubi. Odlazili bismo – nismo željeli kontakt s njima”, ispričao je Ličanin. “Mnogo su jeli, gostili su se pečenom svinjetinom i janjetinom. Pili bi pivo, viski i konjak bili su. Slavili su ubijanje ljudi. Ne mogu zamisliti kako možete živjeti s ubijanjem djeteta.”
“Bosanska obavještajna služba također je bila svjesna njihovog prisustva, prema riječima Edina Subašića, bivšeg bosanskog obavještajnog oficira. Tokom rata, kaže on, i njegove kolege naišli su na jednog od ‘vikend ratnika’ koje je regrutovala Srpska radikalna stranka, ultranacionalistička grupa koju je predvodio Vojislav Šešelj – čiji su neki članovi, poput samog Šešelja, osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Muškarac, u dvadesetim godinama i iz Srbije, zarobljen je krajem 1993. godine. Ispričao je svojim ispitivačima, među kojima je bio i Subašić, da je putovao u kombiju s kolegama dobrovoljcima i da se iznenadio što ga dijeli s trojicom Italijana i još dvojicom stranaca. Borci iz različitih zemalja primali su različite iznose novca i, iz radoznalosti, jedan od članova njegove grupe pitao je Italijane koliko dobijaju. A Italijani su odgovorili: ‘Niko nas ne plaća. Mi plaćamo da budemo ovdje’, prisjeća se Subašić”, navodi dalje Conradi.
Novinari preuzimaju priču
Dana 30. marta 1995. godine, milanski dnevni list Corriere della Sera objavio je tekst o ovim ‘turistima’. Izvještaj je bio oskudan detaljima. U to vrijeme pažnja je bila usmjerena na druge užase, posebno na genocidno ubistvo više od 8.000 bosanskih muslimanskih muškaraca u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.
Skoro tri decenije kasnije, 2022. godine, priča je ponovo stavljena u fokus objavljivanjem dokumentarca Sarajevski safari, slovenačkog filmskog stvaraoca Mirana Zupaniča. Počelo je svjedočenjem anonimnog Slovenca, za kojeg se kaže da je prethodno radio za jugoslavensku obavještajnu službu. Do početka opsade, rekao je, plaćala ga je američka obavještajna agencija – vjerovatno CIA. Čovjek je tvrdio da je svjedočio dovođenju zapadnih Evropljana na područje Grbavice i drugih položaja oko Sarajeva, gdje su im date puške i dozvoljeno im je da pucaju na ljude u opkoljenom gradu.
Među onima koji su bili fascinirani tvrdnjama bio je Ezio Gavazzeni, italijanski autor. Počeo je istraživati i, koristeći svoje nalaze, podnio je formalnu žalbu od 17 stranica italijanskim tužiocima, koji su prošlog novembra otvorili istragu. Njegova knjiga je objavljena na italijanskom jeziku u martu i od tada je prevedena na nekoliko jezika. U njoj Gavazzeni prikazuje visokorazvijenu mrežu sa sjedištem u Italiji koja je prevozila “turiste” u Beograd, a zatim u Sarajevo, gdje su vikendom pucali zajedno s bosanskim Srbima, a zatim ih sigurno vraćali kući. Učesnici su sebe opisivali kao “strijelce” i svoj plijen nazivali “jelenom”. Među učesnicima, napisao je, bio je “vrlo poznati italijanski biznismen, kojeg se još uvijek ponekad vidi na televiziji”, koji je potrošio ukupno 340 miliona lira (što je danas ekvivalentno oko 685 hiljada KM) na šest sati gađanja.
“Uspio sam upoznati jednu od uključenih osoba, koja je objasnila kako su ova putovanja organizirana i provedena, a intervjuirao sam i tri svjedoka”, kaže Gavazzeni Conradiju. “Ove tri ličnosti pokazale su se ključnima jer su otkrile činjenice i informacije koje nikada prije nisu izašle na vidjelo.”
Slične tvrdnje iznesene su u drugoj knjizi, Plati i pucaj Domagoja Margetića, hrvatskog novinara, koja je izašla sljedećeg mjeseca. Margetić prati porijeklo “safarija” do putovanja lovaca iz sjeverne Italije, koji su dolazili preko granice u Jugoslaviju 1970-ih i 1980-ih kako bi ubijali jelene, divlje svinje i druge životinje. U to vrijeme zemlja je još uvijek bila komunistička, a njena obavještajna služba je pomno pratila strance i uzimala dio novca koji su oni plaćali. Margetić tvrdi da je razgovarao sa Zvonkom Horvatinčićem, Hrvatom koji je ranije radio za jugoslavensku obavještajnu službu. Kaže da mu je Horvatinčić rekao da je ljeta 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon početka opsade, primio poziv od bogatog italijanskog lovca, pitajući ga da li bi on i neki od njegovih prijatelja mogli doći u lov u Sarajevo. Margetić vjeruje da je poduhvat proizašao iz toga, a Horvatinčić je iskoristio svoje stare obavještajne kontakte. Nije poznato da li je Horvatinčić još uvijek živ.
Margetić je prvi put pisao o “safarijima” 1990-ih. U to vrijeme bio je u kontaktu s Nedžadom Ugljenom, bosanskim obavještajnim oficirom koji je istraživao tu temu, ali je ubijen 1996. godine. Tvrdi da mu je Ugljen dao “cjenovnik” u kojem je navedeno koliko lovci moraju platiti za svaku ubijenu osobu: stariji muškarac ili žena bili su najjeftiniji sa 60.000 njemačkih maraka, najskuplji su bili trudnica ili dijete, s cijenom većom od 120.000 maraka.
Sarajevo pod opsadomFoto: EPA – EFE: Sarajevo pod opsadom
“Imali su takmičenje ko će pucati u najljepšu ženu”, rekao je. Ovo je bilo pored osnovne naknade od 100.000 maraka i nekoliko hiljada za prevoz, što je variralo ovisno o tome da li su željeli putovati od Beograda do predgrađa Sarajeva autobusom, automobilom ili vojnim helikopterom.
Margetić se također uveliko oslanjao na pripadnika paravojne formacije bosanskih Srba Slavka Aleksića, ali je on neočekivano preminuo u bolnici prošlog decembra u 69. godini života. Tri mjeseca ranije, umrla su i dva druga komandanta bosanskih Srba, navodno povezana sa slučajem, Branislav Brne Gavrilović (61) i Vasilije Vaske Vidović (71). Očigledna slučajnost iznenađuje Miletića, bivšeg komandanta policije. “Možda sam paranoičan, ali meni se kao bivšem policajcu čini vrlo čudnim da su sva trojica umrla prirodnom smrću u tako kratkom vremenskom periodu”, kaže on. Miletić nastavlja pratiti slučaj. Prije nekoliko sedmica, niotkuda, primio je pismo od bosanskog Srbina koji je tvrdio da je bio snajperist tokom rata i da je trenutno u zatvoru zbog nepovezanih optužbi. Čovjek, koji je tražio anonimnost iz straha od odmazde drugih zatvorenika, tvrdi da je sreo ove “turiste”, dao im oružje i pokazao im njihove položaje za vatreno oružje. Miletić je pismo proslijedio tužiocima.
Sumnje
Ipak, mnogi koji su proživjeli rat sumnjaju u postojanje takvih “safarija” – barem u razmjerima koje tvrde Gavazzeni i Margetić. Među njima su Nenad Fišer, bivši bosanski profesor filozofije koji je 20 godina radio kao obavještajni analitičar u Haškom tribunalu, ali i Florence Hartmann, koja je radila u Beogradu za Le Monde početkom 1990-ih i mnogo putovala u i iz Sarajeva tokom rata. Iako je uvjeren da su neki stranci bili uključeni, Miletić, bivši komandant policije, vjeruje da su brojke bile mnogo manje nego što Gavazzeni tvrdi. “Prema mojoj procjeni, 1993. i 1994. godine bilo je deset do petnaest takvih incidenata”, kaže on. Subašić, bivši bosanski oficir, slaže se. “Nema sumnje da se sarajevski safari dogodio, ali vjerujem da je broj uključenih ljudi bio manji od 500”, kaže on. “Bilo je vikenda kada je bilo toliko borbi da ne bi htjeli riskirati dovođenje ljudi.”
Gary Knight, britanski fotograf koji je izvještavao o sukobu od januara 1993. godine, ima fundamentalnije pitanje: da li bi iko ko je želio da se pridruži Srbima morao platiti toliko novca da to učini? “Niko nije morao platiti Srbima da idu i pucaju”, kaže on. “Mogli biste se dobrovoljno javiti i odvesti na prvu liniju i pucati na Bosance. Srbi bi pozdravili bilo koga da dođe i to uradi.”
Turisti na suđenju
Ipak, italijanski istražitelji ozbiljno shvataju Gavazzenijeve nalaze. Njihove istrage trebale bi se provoditi u tajnosti, ali detalji su procurili u medije. Giuseppe Vegnaduzzo, 80 – prvi osumnjičeni koji je u februaru ispitan zbog sumnje na ubistvo s predumišljajem – je penzionisani vozač kamiona iz San Vito al Tagliamenta, sela na sjeveroistoku Italije nedaleko od slovenačke granice. On je negirao optužbe. Za drugog, neimenovanog 63-godišnjeg biznismena, svjedok je rekao da se na zabavi u svom domu u Brianzi, sjeverno od Milana, 2008. ili 2009. godine hvalio da je sa partnerom svoje kćerke otišao na “neku vrstu turističkog putovanja” u Bosnu, rekavši da je “zabavno pucati u ljude”. Ispitan u aprilu, negirao je bilo kakvu umiješanost. “Plemić” iz Milana i još jedan muškarac iz Toskane su također među osumnjičenima.
Najviše se zna o petom muškarcu, Luciju Cavanniju (64) iz Ponzonea, grada sjeverozapadno od Genove, gdje je radio za lokalno vijeće. Nakon što su ga pronašli italijanski novinari, priznao je da je bio u Bosni. “Želio sam otići tamo jer sam oduvijek imao simpatije prema krajnjoj desnici – išao sam na Balkan jer sam mrzio muslimane”, rekao je. Njegova bivša supruga je također navodno rekla tužiocima da joj se žalio na noćne more koje je krivio za “ubijanje ljudi tokom rata u Bosni devedesetih”. Da bi to učinio, rekla je, u početku je letio iz Milana za vikend, ali je kasnije “proveo duže periode tamo kao snajperist, pucajući na muslimane”. Četiri druga svjedoka – koji se nisu poznavali – također su rekli tužiocima da im je pričao o svojim putovanjima. Kada su ga tužioci ispitivali, Cavanna je navodno tvrdio da je sve izmislio i negirao je da je učestvovao u “plaćenim safarijima”. Pretresom njegovog doma u junu pronađen je prigušivač za vojno oružje i fotografija na kojoj je, očigledno, on od prije 30 godina, naoružan i stoji u uniformi na snijegu.
Nije poznato koliko će dugo trajati italijanska istraga niti hoće li tužioci prikupiti dovoljno dokaza da se muškarci sude. Isto važi i za Austriju, gdje su tužioci u Kremsu, zapadno od Beča, postupajući po dojavi lokalnog stanovništva, u aprilu započeli istragu protiv 60-godišnjeg muškarca osumnjičenog da je nekoliko puta putovao u Bosnu, kao i protiv drugog muškarca za kojeg se smatra da mu je prijatelj. Krajem juna, predstavnici šest zemalja sastali su se u Hagu u Eurojustu, Agenciji Evropske unije za saradnju u krivičnom pravosuđu, kako bi podijelili svoje nalaze. Među njima je bio i predstavnik iz Bosne i Hercegovine, gdje je također u toku istraga. Ali to je komplicirano politikom – ne samo zato što je Marijana Čobović, tužiteljica dodijeljena ovom slučaju, bosanska Srpkinja.
Inače, kompletan tekst možete pročitati na OVOM LINKU.
