U Ramazanskom programu Hayat TV gošća je bila Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, koja je rekla da bosanskohercegovačka tradicija opstaje, ali i da žena u bh. društvu ima veoma visoko mjesto.
– Ja se družim s ljudima koji jako drže do tradicije. Sve moje prijateljice su žene koje su profesionalno ostvarene i vrlo tradicionalne. Ona nekadašnja tradicija da žena sjedi u kući, kao što je sjedila moja rahmetli nana, pa druga nana, koja se isto zvala Sebija, bila je takva da su one bile striktno vezane za kuću. Tradicija se prilagođava vremenu. Sve moje prijateljice su profesionalne, ali mi smo imale ramazanske pripreme, pomažemo jedna drugoj, uskačemo kad nešto zatreba, dakle opstaje ta tradicija. Jer taj momenat kad mene moja prijateljica nazove i kaže da ona sutra nabavlja meso i pita me jesam li ja nabavila, treba li meni, a ja kažem da ne mogu izaći, a onda ona kaže da će mi ona nabaviti, taj momenat je dirljiv. Onda će druga nabaviti domaću tarhanu, onda će treća naći odlično povrće, pa ćemo mi to razdijeliti. To je bogatstvo, imati takve žene oko sebe, to su, ja volim reći, moje sestre. Čak i moje saradnice teže tome da čuvaju tradiciju i tradicionalnu porodicu i vrlo sam sretna zbog toga. Dakle, čitav moj kabinet su žene koje poste i sad se zna – mjesec dana ne pijemo kafu. Dan prije ramazana se tradicionalno, to je sad nova tradicija, donese jedan dijetalni cheesecake kojim mi proslavimo taj dan kad ćemo popiti kafu i to što nećemo piti kafu do baklave i kafe za Bajram – kazala je Sebija Izetbegović govoreći o tradiciji i bošnjačkoj ženi.
Profesorica Izetbegović smatra da žene trebaju odgajati porodicu, ali i raditi i obrazovati se. Smatra da žene moraju biti vidljivije u društvu.
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u svijetu, u naprednom svijetu, u kojima su žene jednako plaćene kao i muškarci za isti posao. U nekim zemljama koje su mnogo razvijenije žene su manje plaćene od muškaraca. Žene donose jednu ogromnu stabilnost, čine da svijet bude miran i stabilan – kaže Izetbegović.
Ona se prisjetila i mjeseca posta, sada već davne 1994. godine.
– Bakir je tada imao stojadina. Išli smo putem pored Studentskog doma u Nedžarićima i tada je počela užasna paljba, oni su nas primijetili s četničkih linija. Prvo su nas zasuli svjetlećim mecima, i tada je bilo kao da je svanuo dan, bilo je potpuno nevjerovatno. Onda je počela rafalna paljba i mi u tom haosu i panici nismo primijetili da je auto pogođeno. Ja sam učila sve što sam znala i samo molila Boga da barem jedno ostane živo, da nam dijete ne ostane siroče, i mislila sam koliko sam glupa da krenem s njima u istom autu, a da dijete ostavimo s mamom. Međutim, živi smo prošli, došli smo kod mutevelije, ja sam bila jedino žensko s njima. Tamo su svi bili u maskirnim uniformama. Bio je to jedan divni iftar. Skroman, ali divan – kaže direktorica KCUS-a.
