U prošli petak Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH, imao je radno-protokolarnu vizitu u sarajevskoj bolnici, posjetio je bolesne Muniru Subašić i Abdulaha Sidrana. Istog je dana umro pisac Marko Vešović, a Bećirović se nije sjetio ni slovceta saučešća porodici napisati i poslati. I manjim i besmislenijim povodima Bećirović dadne oduška svojoj ispraznoj skribomaniji, ali, eto, ovaj put se to nije desilo, piše Senad Avdića za portal Analiziraj.
Na izborima održanim odmah nakon rata Vešović i Bećirović bili su kandidati iste političke familije, koja se zvala Združena lista, prvi kao član SDP-a BiH, a drugi ispred „reformisanih reformista“ Selima Bešlagića. Tih sam godina od Nijaza Durakovića, tadašnjeg predsjednika SDP-a BiH, prvi put čuo za tog „junošu“ iz Tuzle, socijaldemokratskog dečka koji obećava.
Bećirović je imao izdašnu pažnju tokom predizborne kampanje; novo, poput bulke rumeno lice SDP-a smješkalo se sa bilborda i druge propagandne robe široke potrošnje.
Dvije i po decenije kasnije, Marko Vešović, niti bilo ko drugi ko ne pripada „bošnjačkom kulturnom i vjerskom krugu“ ne zanima „pragmatičnog“ Bećirovića, jer mu takvi ni za šta što njega zanima ne mogu koristiti.
„Načelnik Mandić je na nekim sastancima bio mahmuran, osjeti se alkohol kada s nekim sjedite, pogotovo u toku dana.“ Ovim je riječima Jasmin Ademović, predsjednik lokalne podružnice Naroda i pravde, objašnjavao razloge zbog kojih ta stranka (kobajagi prkoseći svom šef Elmedinu Konakoviću) ultimativno zahtijeva smjenu načelnika Općine Centar Srđana Mandića.
Pričalo se u ratu, a ponečemu sam od toga bio i svjedok, da je Alija Izetbegović zakazivao sjednice Predsjedništva BiH ovisno o „raspoloženju“ Nijaza Durakovića. Da je čak imao i uhode koje su mu iz kafana slale habere o tome u kakvom je Nijaz „stanju“. Aliji je odgovaralo da je što trezniji jer je tada, što znaju svi njegovi kafanski partneri, Duraković šutljiv, popustljiv, odsutan, nekonfliktan. Ali kada je pripit, ili „onako“, Nijaza se nije dalo lako ušutkati, nadgovoriti ili preveslati. Iz Durakovićevih usta sam slušao kako je jednom ne baš sasvim u šali kazao: „Najbolje bio bilo, Alija, da uvedeš alko-test, pa da pušemo prije početka sjednice. U mom slučaju bi se vazda palile zelene lampice, na tvoje zadovoljstvo.“
Srđane, Jovane, Dragane
Tri decenije kasnije jedan lokalni politički nasilnik, Ademović, genetski i nikako drugačije predestiniran, traži ostavku kolege koji tukne na mamurluk i bazdi na (sinoćnji) alkohol. Naravno, odbacit će to zagovornici Mandićeve smjene i tvrditi da ih motivira isključivo (ne)rad, (ne)sposobnost, (ne)kompetentnost… načelnika općine.
A Centar je prema procjeni dobro upućenog fanatika nekretnina Bakira Izetbegovića – „važniji od deset drugih“. Hajdemo ne biti licemjerni ignoranti i nazovimo tu peksinavu operaciju pravim imenom: Srđan Mandić, prema mišljenju većine odbornika u Općinskom vijeću, ne može biti načelnik „najvažnije općine“ zato što se zove Srđan Mandić! Svi drugi razlozi koji su u opticaju (pa i alkoholna isparenja ili fušerske radne navike) efemerni su i providni izgovori u ovom nacionalističkom igrokazu.
Jasmin Ademović i njegova ekipa smjenjuju Srđana Mandića iz istih razlog zbog kojih je prije tačno tri decenije, usred rata, Alija Izetbegović smijenio Dragana Vikića s komandantske pozicije u Specijalnoj jedinici RMUP-a, a na njegovo mjesto instalirao Jasminovog oca Kemala Ademovića. Uz sitnu razliku: Vikić nije smijenjen zato što je Srbin, nego zato što nije Bošnjak!
Zato što nije Bošnjak nego je Srbin, i Bogić Bogićević je prije dvije godine „izvisio“ u unaprijed izgubljenoj, odnosno, namještenoj utakmici za gradonačelnika Sarajeva. Nacionalističkim zvrčkama i poslaničkim marifetlucima nove generacije „političara“ (Ademović, Karić, Čengić, Deljković, Skaka; mala je razlika među njima, ako uopće postoji) Gradsko vijeće Sarajeva je po prvi put u novijoj povijesti ovog grada potpuno ostalo bez Srba.
Idemo dalje, prije dvije godine na Sarajevo film festivalu prikazana je igrana serija „Vreme smrti“, snimljena prema romanu Dobrice Ćosića, ideologa genocida i predsjednika države koja je u proljeće 1992. godine napala Bosnu i Hercegovinu. Niko se nije osvrtao na taj potencijalno nezgodan događaj, osim notornog Muharema Bazdulja, koji se negdje tih dana zajedljivo priupitao zašto u Sarajevu može proći Dobrica Ćosić, a ne mogu on i Kusturica. Pa, kako se onda desila ovolika frtutma prije petnaestak dana nakon prikazivanja djelića jednog drugog problematičnog srbijanskog filma?
Evo kako: prije dvije godine direktor SFF-a je bio Mirsad Purivatra, koji po više osnova nije sumnjiv, a danas je na tom mjestu Jovan Marjanović, koji je prvoborcima sarajevskog „novog patriotizma“ sumnjiv po mnogo osnova! Ovdje pod tim terminom podrazumijevam etnički ili partikularni patriotizam kojem je svojstveno i koji se hrani stvaranjem unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.
Bećirović kao Forrest Gump
Pravi spomenik ovom obliku „patriotizma“, etničkog koji graniči sa šovinizmom, podizao je tokom nedavne posjete Unsko-sanskom kantonu rečeni Denis Bećirović, koji se sve više pretvara u Forresta Gumpa ovdašnjeg političkog bestijarija. Razmetao se bošnjački član Predsjedništva BiH prpošnim parolama u Cazinu, slao borbene motivacijske govore iz Bužima, svakim javnim nastupom izlazio iz okvira pristojnog i državničkog rakursa. Pri tom je ovaj profesor s doktorskom tezom o odnosima u Rijasetu Islamske zajednice nakon Drugog svjetskog rata zanemario činjenicu da se u tom kantonu nalaze i neke druge općine i naselja, poput Bosanskog Petrovca i Martinbroda.
Oni su Bećiroviću zadnja rupa na nacionalističkim diplama iz kojih pušta iritantne zvukove.
Nedavno je i kod nas prevedena i objavljena knjiga francuskog historičara Xaviera Bougarela „Kod Titovih partizana/Komunisti i seljaci u Bosanskoj krajini 1941-1945“ (Izdavač „Udruženje za modernu historiju“). Autor istražuje jedinstven fenomen u Drugom svjetskom ratu: kako je na prostoru Bosanske krajine, nakon strašnih pokolja u bratoubilačkom ratu, zahvaljujući pomiriteljskoj misiji i dalekovidoj politici Narodnooslobodilačkog pokreta, stvoren embrion buduće slobodne teritorije, pa potom Bosne i Hercegovine i na kraju avnojske Jugoslavije.
„U ovom ratu će pobijediti ona vojska ispred koje narod ne bude bježao“, bio je kredo partizanske borbe koja je u sebi sadržavala i projekciju socijalnih, međunacionalnih odnosa u budućoj zajednici.
„Kada sam nedavno odveo oca u bolnicu u Bihać, doktor me je pitao zašto ga ne vodim kod Dodika u Banjaluku“, svjedočio je ovih dana na televiziji Srbin iz Bosanskog Petrovca. Čija je on briga? Bećirovićeva očigledno da nije.
Slovenski filozof Slavoj Žižek nedavno je pisao o stanovitim „zastranjenjima“ koja je uočio kod rukovodstva u Ukrajini, njihovom sektašenju, korupciji, nacionalističkoj isključivosti. Ne krijući enormne simpatije prema oslobodilačkoj borbi Ukrajinaca, Žižek (ih) je upozorio:
„Kao i kod svih pokreta otpora od Francuske revolucije do evropskih partizana u Drugom svjetskom ratu, u ratnim okolnostima se određuje politička supstanca poslijeratnog društva.“ On je apelirao da se uspostavi „narodni front u kojem ima mjesta za sve, od LGBT+ ljudi do ljevičara koji se protive ruskoj agresiji“.
Pozitivna diskriminacija
Barem su dvojica istaknutih bošnjačkih intelektualaca – Muhamed Filipović i Nijaz Duraković doktorirali na političkoj filozofiji Vladimira Iljiča Lenjina. U Lenjinovoj recepturi za rješavanje međunacionalnih odnosa stoji da u multinacionalnim državama „manjim narodima treba presoliti, a velikim nedosoliti“.
To će se kasnije nazivati pozitivnom diskriminacijom. U ovdašnjoj praksi većinskom je narodu pripadalo i bivalo dopušteno sve, a manjinama samo ono što im po zakonu pripada. Kako sada stvari stoje, uskoro će ostati uskraćene i za to.
