Diplomirani pravnik iz Visokog, Senad Masnopita, na početku rata nije ni slutio da će ga ratno bosanskohercegovačko grotlo odvesti tamo gdje se živ čovjek teško može naći. Već na početku rata roditelji su mu izbjegli iz Lješeva u Donju Zimču i uselili se u kuću Milivoja Tomića, u kojoj je boravila njegova majka Milka Tomić. Senad bježi u Vareš i priključuje se HVO-u. Dok je bio angažovan u HVO-u, roditelji su mu, priča, svakodnevno trpjeli pakao i maltretiranja zbog toga što im je sin “bio sa ustašama”.
– Krajem septembra i ja dolazim u kuću Tomića da zaštitim roditelje i pridružujem se bošnjačkoj vojsci. Sa nama je živjela i starica Milka, kojoj smo pomagali koliko smo mogli. Poslije nekoliko dana u kuću nam dolazi lokalni povjerenik Avdija Alibegović i naređuje mi da idem kod šefa povjerenika Bega Agića. Povjerenici, sa Agićem na čelu, vedrili su i oblačili po mjesnim zajednicama u Visokom. Oni su odlučivali koje Srbe treba istjerati iz Visokog i koliko čiji stan ili kuća vrijede, te koliko novca treba dati da bi se dobili. Agić mi tada kaže: “Za tebe kao dobrog i iskusnog muslimana i ratnika imamo specijalni zadatak”, i vodi me kod načelnika opštine Visoko Kenana Jusufbašića, koji mi saopštava: “Ti bi trebao, u opštem interesu muslimanskog naroda, da skloniš neke ljude jer nam smetaju!” Ne znajući o čemu se radi i šta mi to daju u zadatak, pitam ga o kojim ljudima se radi i šta treba da učinim s njima. To ćeš, veli mi, saznati od Munira Čabarabdića Čabe, koji je tada visoko kotirao u Ministarstvu odbrane. Ako sve uradiš kako treba, bićeš nagrađen u Ministarstvu odbrane – priča Masnopita.
Sutradan ga, kaže, Čabarabdić vodi kod “glavnog hadžije” Visokog, Hadžije Čengića Mlinara u Glavni logistički centar (GLOC) da ovaj saopšti šta treba da uradi.
– Senade, ti si naš čovjek i treba da “odradiš” jednog Srbina u tvom komšiluku. “Odradi” mu i mater ako bude tu, a ako ne bude, nikom ništa. To je, veli mi Hadžija Čengić, tvoj komšija, pravnik Slavko Perić, koji je imao najbolju kuću u Zimči. Perić je u to doba pomagao izbjeglicama, pa i mojim roditeljima da se smjeste. Smetao im je jer nije bio u njihovom klanu i nije htio da legne na rudu. Što da ga uklonim, šta je zgriješio, pitam sav u čudu. Trenutno nam je smetnja da dovršimo posao u Visokom – veli mi Hadžija i vadi svežanj novčanica. Ovdje ti je 10 hiljada njemačkih maraka, a kad obaviš posao, dobićeš još 15 hiljada. O ovome nikom ne smiješ da zucneš, reče mi Hadžija. Ne uzeh novac, nego mu rekoh da ću o svemu razmisliti. Razmisli, reče, ali nemoj dugo jer znaš da si bio u HVO-u, a tebi je, veli, Senade, ovdje živjeti. Javi se sutra, reče mi kratko i tako se rastasmo – priča Masnopita.
Nakon tog susreta Senad je pobjegao u Vareš, gdje se sklonio sedam-osam dana. Međutim, po povratku iz Vareša nastavljaju maltretiranja i prijetnje da će ga izbaciti na ulicu. Tražili su mu čak novac za ostanak u kući.
– Da sam imao, dao bih. U kuću nam useljavaju Husniju Švraku sa ženom, svastikom i punicom. Tek tada je počeo pakao. U dva navrata su sedamdesetpetogodišnju Milku Tomić pokušavali zaklati. Uspijevao sam da je odbranim. Bio sam prisiljen da upotrebljavam oružje jer su nožem pošli i na mene. Sačekali su je niže štale i premlatili da 15 dana nije mogla maći iz kreveta – kaže Masnopita.
Priča da se žalio i tadašnjem komandiru policije Mithatu Zubački, koji je trenutno ministar policije Srednjobosanskog kantona, ali da mu ni on nije htio pomoći, nego je samo odmahnuo rukom i rekao: “Četnik je i ona kao i svi drugi!”
– Krajem 1993. godine, u jeku sukoba Hrvata i Bošnjaka, vojna policija me ponovo odvela u GLOC kod Hadžije Čengića. Tu zatičem i Kenana Jusufbašića. “Evo ti”, veli mi Hadžija, “prilike da ispraviš grešku. Znaš ti šta nisi uradio!” Repetira pištolj i prisloni mi ga uz čelo ponavljajući: “Evo ti prilike, trebaš likvidirati jednog ustašu!” Koga sad, pitam ja. Ubij Srećka Kitića, reče mi kratko.
Kitić je, inače, advokat i dugo je bio predsjednik Opštinskog suda u Visokom. Dobro ćemo te nagraditi, veli mi Hadžija i vadi iz stola novac. Ovdje ti je, kaže, 10 hiljada maraka, a kad ga odradiš, dobićeš još toliko. Potom iz stola izvadi kutiju, u kojoj se nalazio niklovani pištolj sa prigušivačem, i reče mi da ga nakon upotrebe bacim. Vidim da su me satjerali u ćošak i onako bespomoćno, mireći se sa sudbinom, kažem im da vidim da će me ubiti kao kera i da neću to da radim za njih. Tada mi Kenan zaprijeti da će me satrati i to ne samo mene, nego i roditelje, i ženu i djecu, ukoliko ih ikada budem imao. Te mu riječi nikada neću zaboraviti. Očito im je trebao neko mimo njihovog klana i lanca da uradi posao za njih – priča Masnopita.
Dodaje da su mu spremali likvidaciju 1994. godine na Čemerskoj planini i da im je umakao u pola sata. Senad ističe da mu je Jusufpašić i nakon toga zaprijetio da će “kad-tad biti ubijen i da ga njegov metak čeka”.
Masnopita priča da se početkom 1996. godine vratio na posao pravnika, u Rudnik mrkog uglja u Brezi. Znao je, kaže, da ga prate i da mu nikada nisu oprostili što nije prihvatio igru koju su mu namijenili. Veli da su mu u aprilu 1996. godine napravili sačekušu i poslali trojicu poslušnika da ga “odrade”. U samoodbrani je, tvrdi Masnopita, dvojicu ubio, a jednog ranio, a zbog ubistva koje je počinio u samoodbrani osuđen je na 12 godina i osam mjeseci zatvora.
Iz zeničkog zatvora je, kako kaže, izašao 31. marta prošle godine. Zbog primjernog ponašanja pomilovan je četiri i po godine. Masnopita trenutno živi u Visokom, sa primanjima od 200 maraka, što mu kao sedamdesetprocentnom invalidu nije dovoljno ni za lijekove.
– Posla za mene nema, jer nisam u njihovom klanu. Sva vrata na koja zakucam za mene su zatvorena. Uznemiravanje ne prestaje. I dalje me prate ljudi u civilu, pripadnici AID-a, koji je samo formalno ukinut. Kada bih mogao bilo gdje da se iselim i da nađem svoj mir ili bilo kakav posao, ne bih čekao ni trenutka. Još mi se živi, a života sa njima ovakvima kakvi su nema. Oni i dalje vladaju iza scene i pitaju se o svemu – završava svoju priču Senad Masnopita i dodaje da je svoju golgotu ispričao jer se jedino ne boji istine i što želi da se sazna ko su glavni igrači u ratnom i poratnom Visokom.
SLUČAJ NISET RAMIĆ
– U zeničkom zatvoru sam sreo i Niseta Ramića kome se sudi za ratne zločine počinjene protiv civilnog srpskog stanovništva u Visokom. Znao sam ga i prije rata. Ne želim da se miješam u to kako i koliko je Srba likvidirao, ali to nije uradio samoinicijativno. I sam mi je rekao da je to učinio po nalogu Hadžije Čengića Mlinara, oca Hasana Čengića. Od Hadžije je dobio nalog da likvidira Srbe iz Visokog da bi se ostali iselili. Za likvidaciju tih ljudi od Hadžije je dobio 10 hiljada maraka, koje mu je uručio sadašnji ministar unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona Aziz Brodlija, koji je bio ministar za boračko-invalidsku zaštitu.
Riječ je o lokalnom kadru SDA, koji je u Visokom spleo lanac i nalazio igrače koji su za njih odrađivali prljav posao. Niset Ramić, koji potiče iz siromašne porodice, bio je pogodan za tako nešto. Ramić mi je pričao kako su ga nakon zločina koje je uradio za njih tapšali po ramenu i govorili mu: “Mali, dobro si to odradio” – priča Senad Masnopita.
(Tekst preuzet bez intervencije sa srpskapolitika.com Ž. Domazet – 2007)
