“Tmurni bosanski novembraski dani bili su zasićeni oštrim kritikama i jetkim optužbama čiji je zajednički predznak Dayton. Slatkorječivim pohvalama se izdvajao samouvjereni Richard Holbrooke, uz blago samopokajanje što jedno od čeda Daytona, kojima je podijeljena Bosna i Hercegovina, i danas nosi ime Republika Srpska. Lijepo je to kad se čovjek pokaje, i kad kaže da tada u Daytonu “nije u potpunosti razumio, ni emocionalno ni politički, sadržaj tog naziva”. Ali kakve fajde kad je i djetetu u desetoj godini teško mijenjati ime, a kamoli cijelom entitetu jedne države, kojem je, uzgred, to ime veoma drago.” piše u tekstu objavljenom u magazinu Dani, 2005. godine Hajrudin Somun.
“U svojoj knjizi “Završiti rat” Holbrooke je opisao kako je u Ankari “iskovan” konačni dogovor o nazivima, kao i “izjava o političkim principima” koja će biti okosnica Daytonskih sporazuma. On kaže da je scena koja se odvijala u salonu američkog ambasadora bila “za pamćenje”. I sam sam je dobro zapamtio, jer sam joj prisustvovao.
Saznavši da se predsjednik Alija Izetbegović nalazi u posjeti Turskoj, Holbrooke je sa cijelom svojom pregovaračkom volumentom kasno uveče 4. seeptembra 1995. sletio u Ankaru iz Skopja i Atine. Tamo je vodio bitku oko imena Makedonije, što ga je navelo da zaključi kako je umoran “od opsesije lidera u ovom regionu riječima i imenima”. Poslije iscrpljujućeg dana i večere kod predsjednika Demirela, Izetbegović nije imao kud nego da pristine na još jednu rundu pregovaranja i ubjeđivanja. Uz njega je krenuo Muhamed Šaćirbegović. S američkim ambasadorom Grossmanom bio sam više nijemi statista nego učesnik te predstave koja bi se po dramatičnosti, pa čak i trajanju mogla komotno prenijeti na teatarsku scenu.
Ambijent je takođe bio dramaturški odgovarajući, reklo bi se istorijski. Američka rezidencija, okružena visokim drvećem, leži na mirnoj zelenoj padini Čankaje, gdje se stvarala povijest moderne Turske.
Najprije je predočen papir s principima. Izetbegović je prstom upirao u riječ po riječ, tražeći od Šaćirbegovića da mu tačno prevodi. Kad bi podigao glavu, tražeći od Holbrooka objašnjenje, ovaj bi odgovorio:
– To je najviše što smo juče mogli dobiti od Miloševića. Morali smo se dobro boriti da bi to izvukli.
Izetbegović je očekivao više, a Holbrooke je obrazlagao i branio “najvažniju” rečenicu koju je donio iz Beograda.
– Milošević je, kaže, s ovim “nastaviti legalno postojanje”, priznao da država Bosna legalno postoji, i da će se to postojanje nastaviti. Vidite li vi da je to po prvi put da Srbi priznaju Bosni pravo da postoji kao nezavisna država?
– Idemo dalje, nastavlja ubjeđivanje, ovdje stoji “u njenim sadašnjim granicama”, što znači, nadam se da se slažete, da Milošević nema više teritorijalnih zahtjeva prema vama, a pošto govori u ime bosanskih Srba, znači da se ni Pale ne mogu otcijepiti.
Pošto nije bio uvjeren da je Izetbegović do kraja svjestan priloga “dalje” u formulaciji “dalje međunarodno priznanje”, Holbrooke kaže da upravo to otklanja dileme oko međunarodnog priznanja Bosne, da će Bosna biti ista ona država koju su priznale Ujedinjene nacije i mnoge zemlje.
Kad se prelazilo na drugi čin, oko ponoći, glavnim akterima se priključuju i ostali. Šetajući se oko fotelja ili izlazeći načas, oni su mobitelima neprekidno nekoga zvali, mršteći se i mašući rukama. Obavještavaju nas da je u toku ubjeđivanje oko nastavka bombardovanja pozicija bosanskih Srba. Kao da nešto kriju, kao da francuski general Janvier tamo nešto muti. Holbrooke zagovara neodložno bombardovanje.
Prelazi se na imena. Izetbegović je još pri duhovnoj snazi, ali se osjeća zamor tijela.
– Ne volim nikako, kaže, što se mijenja ime države, što više nije republika.
– Ali Milošević je, odgovara Holbrooke, tražio da bude unija ili konfederacija. Pominjao je čak Sjedinjene Države Bosne i Hercegovine.
– Ne možemo mi prihvatiti da se oni i dalje zovu Republika Srpska, podiže glas Izetbegović, to zvuči kao neko nacističko ime.
U zagrijanu debatu i uz dim koji osvaja široki salon uključuju se i drugi, uz tipičnu američku intimizaciju. Nije se znalo ko je sve Bob, ko Džo, ko Bil. Jedino mi je bilo jasno da je Holbrooke Dik, a naš Muhamed Mo. Činilo mi se na trenutke da pripadaju istom ragbi timu. Izetbegović ne popušta, odmahuje umornom glavom. Pokušavaju da ga ubijede kako to nije dobro ime, ali da Bosna dobija definisane stare granice, ostaje cjelovita država. Kad neko reče kako se, na kraju krajeva, svako može zvati kako želi, ne može mu se to zabraniti, veli, pa još spusti ruku na Muhamedovo rame i kaže “Zar ne, Mo?”, nisam mogao da se ne umiješam.
– Kako možete miješati naziv države i ime tamo neke osobe koja, rekao sam. Okrenuo sam se prema drugom, mislim da je bio general Wesley Clarke, pokušavajući da mu objasnim kako i mi imamo izreku “Možeš me zvati i loncem, ali me nemoj razbiti”, ali da se priznanjem Republike Srpske dalje razbija Bosna i Hercegovina.
– Ovdje se radi o ustupcima, opet se umiješao Holbrooke. Miloševića sam ubijedio da prizna Bosnu i da ne bude unija ili konfederacija, a vi bi trebalo da prihvatite to RS. Ja bez toga ne mogu pred Miloševića, on ne ide ispod toga.
Ponoć je davno prošla. Izetbegović više nema snage, a možda ni volje, čini mi se, da se više odupire. Sve više tone u fotelji. Svi drugi stoje naokolo. Neko opet spominje kako Washington i dalje traži nastavak bombardovanja. Holbrooke čeka, ponavlja kako će Milošević sutra sve pokvariti, ako se izostavi Republika Srpska.
Naginjemo se nad Izetbegovićem. On ćuti i odmahuje rukom. Mo se okreće Diku i kaže OK, da će se pokušati to prihvatiti, ali da će njegovom predsjedniku biti veoma teško da to objasni svom narodu.
Tako se, oko jedan, završio drugi čin ubjeđivanja, uz jedan lični koji sam ponio iz te burne ankarske noći: da je Holbrooke, kao izuzetno vješt pregovarač, otkrio kako će, kad je trebalo dobiti neki ustupak, “slomiti” Izetbegovića. Čekao je dok mu popusti snažna pronicljivost, kad više nema volje da sumnja u sve oko sebe. I kad su sitni sati. I kad je sam, ili gotovo sam. On nije volio da ima oko sebe puno ljudi, fajtera, kao Holbrooke. A ne zaboravimo, uz sve to, da je Šaćirbegović prihvatio ime Republika Srpska još 18. marta u Ženevi.
Krajnje domete prihvatanja tog RS još ne znam. Samo se sjećam da mi je njegove moguće pogubne dimenzije proširio, pet godina poslije Daytona, Noel Malcolm, autor knjige o Bosni koju sam stalno nosio sa sobom i kome samo zamjeram što je, valjda iz urođenog antikomunizma, bio suviše kritičan prema Titu. On je rekao da je davanje imena Republika Srpska bila velika greška Daytona zato što su svi federalni dijelovi nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih država, koji su se zvali republika, stekli nezavisnost.” piše u tekstu Hajrudina Somuna iz 2004.
