Ovaj lirski zapis nastao je u jednom malom dalmatinskom mjestu…
Već neko vrijeme, jedan crkveni toranj uporno uskače u moje vidno polje. Nemoguće je zanemariti ga, ignorirati, jer dominira mjestom u kome – samopouzdanjem tornja – izrasta. On je od onih prostornih stilema što svakom pogledu i svakom osjećanju svoju posebnost nadmoćno nude.
Vremenom je toranj počeo da se u mome vidnom polju sve upornije propinje, otkrivajući mi tako svoju žudnju da njegovu posebnost perom ispisujem. Dugo je ta potreba u meni dozrijevala – kako opisati toranj koji je jedinstven u svome prostoru.
Jednoga dana, osjetio sam – na plimnom valu sreće – da je vrijeme obratiti mu se izravno i sada već prisno:
Znam za tvoju posebnost u prostoru. Već toliko dugo u komunikaciji smo da sam o tebi spoznao nešto izuzetno, nešto što će nas obojicu obradovati a što mnogi ljudi, valjda, ne uspijevaju osjetiti.
Najprije sam te dugo nazivao Tornjem, ciljajući na tvoju stasitost i visinu. Onda sam, slušajući oglašavanje tvoga zvona što dospijeva s visine, nazivao te Zvonikom, i to mi se činilo prikladnijim, premda su već i u tome imenu sadržana vrla svojstva Tornja.
Najzad, jednoga jutra – upravo u cik zore – shvatio sam, u onome ushitu kakav čovjeku donosi samo rađanje novoga dana, da ti nisi ni Zvonik samo, jer to što mi upućuješ više puta dnevno zapravo je tvoj glas a nije zvuk.
Ti si Glasnik!
Dakle, evo, otkrivam i opisujem tvoju dušu: vascijeli prostor unaokolo ti oduhovljavaš i na taj način sa mnom –kao duša s dušom – besjediš.
Uspio sam doprijeti do tvoga uzvišenog smisla, do same tvoje duše, Čestiti Glasniče!
Takva je i tvoja posestrima Munara: kao i ti, i ona moćno prostor oduhovljava; i ona je u prostoru zato da ga glasom i uzvišenom porukom s visine oslovljava.
Jer, šta biste bez glasa ti i Munara?!
Bili biste bez duše. Samo trupla arhitektonska.
Marta 2021.
***
Ovih dana trpimo još jedan u nizu nasrtaja na arhitektoniku našeg duha i na poetiku našeg prostora. Stoga svome prethodnom zapisu danas u Sarajevu dopisujem
POSTSCRIPTIM
Smetaju vam ezani i minareti iako su ovdje stoljećima semiotički stilemi, nosači svjetlosti i glasnici pobožnosti. Smetaju vam kao simboli dostojanstva i stamenosti – baš kao što su i katedrale i crkveni zvonici. Htjeli biste ih poravnati, bezglasnima učiniti, po neznanim mjestima njihovu građu raznijeti i svetost im pokopati.
Hoćete da poništite bogatstvo raznolikosti, hoćete da nas izvrgnete svojoj bezbožničkoj isključivosti, a nikad spoznati nećete – o, jadnici! – koliko je bogatstvo svijeta u onim treptajima kada se dozivaju minareta i zvonici.
Htjeli biste ovaj prostor potopiti u mûk svoje gluhe i nemušte bezbožnosti.
Vi, Đavolji Glasnici!
(Esad Duraković)
