www.frontal.ba
“SLAVA BORCIMA PALIM za slobodu otadžbine, za bratstvo i bolji život naših naroda. Srbi su u Drugom svjetskom ratu bili pripadnici dva antifašistička pokreta, Jugoslovenske vojske u otadžbini koja je prva ustala protiv okupatora, a onda i velikog Narodno oslobodilačkog pokreta. I jedan i drugi pokret dio su istorije našeg naroda i svih naroda Bosne i Hercegovine. Danas u okviru obilježavanja Dana Grada Banja Luka, odajem iskrenu poštu pripadnicima svih naroda koji su postradali kao pripadnici Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije.“
Ovo je na svojoj fejsbuk stranici napisala narodna poslanica Jelena Trivić par sati nakon polaganja vijenca na spomenik oslobodiocima Banjaluke 1945. godine, tačnije partizanima.
Par metara od tog spomenika nalaze se biste partizanskih narodnih heroja Draga Langa, Ante Jakića i Karla Rojca. Sva trojica su poginuli u borbi sa četnicima. Dodamo li tim četničkim žrtvama i Mladena Stojanovića, po kojem se zove najveći banjalučki park, ova izjava poslanice Trivić postaje još neprimjerenija.
Postavlja se pitanje da li je poslanica Trivić neinformisana ili bezobrazna?
U pitanju je i jedno i drugo.
Jelena Trivić je svoj stav o četnicima formirala kombinacijom porodičnog iskustva i učeći falsifikovanu istoriju u osnovnoj školi.
Onomad je izjavila „Javno sam iznijela svoj stav o prvom gerilcu porobljene Evrope Dragoljubu Draži Mihailoviću. I branila ga i braniću ga uvijek. I da vi meni govorite da sam ja izdajnik. Porodicu sa očeve strane su spasili četnici. Gdje god je bio četnički pokret nije bilo masovnih pokolja. Nažalost, gdje god je bio partizanski pokret tu su bili masovni pokolji. Moj deda jeste bio partizan igrom slučaja, ali se nikada nije libio da kritikuje Tita i partiju“.
U svim ovim izjavama sabrano toliko neznanja da je to sramotno.
Prije svega Draža Mihailović nije prvi gerilac porobljene Evrope, jer su se pokreti otpora protiv Nijemaca pojavili već 1939. godine u Čehoslovačkoj, a potom Poljskoj, Albaniji, Norveškoj, Francuskoj, Holandiji, Danskoj, Belgiji.
Dražaću se samo Krajine, kada govorim o tezi da tamo gdje su bili četnici nije bilo masovnih pokolja Srba. Do 9. juna 1942. godine svaka četnička formacija oko Banjaluke imala je potpisan sporazum o lojalnosti NDH i zajedničkoj saradnji u borbi protiv partizana.
Nekoliko dana poslije počela je bitka na Kozari, a svi znamo kako su Srbi stradali tokom i nakon bitke na Kozari.
Što se tiče četničke ideologije, o njoj bi se dalo razgovarati, ali citiraću jednog od najpoznatijih četnika ovog kraja Rada Radića koji na konferenciji bosanskih četnika, krajem 1942 godine, u Kulašima kaže „Mi, četnici, demoralisani smo kao saveznici ustaša i Nijemaca, а to tako da i London sam hvali partizane, а ne nas četnike. Mi smo silom prilika sklopili ugovore о primirju…“.
Pametnome dosta.
I da, poslanice Trivić, i partizani i četnici su dio našeg naroda i Bosne i Hercegovine, samo četnika se trebamo stiditi, a partizanima ponositi.
Ne mogu partizani i četnici nikako zajedno, niti trebaju, kao što nisu mogli ni u Drugom svjetskom ratu.
P.S.
Kad već citirate natpis na spomeniku pred kojim ste neki dan položili vijenac “SLAVA BORCIMA PALIM ZA SLOBODU OTADŽBINE, ZA BRATSTVO I BOLJIH ŽIVOT NAŠIH NARODA.“, trebalo bi da znate da se četnici nikada, ni u Drugom svjetskom ratu, ni u ovom posljednjem nisu borili za bratstvo i bolji život naših naroda, već isključivo za interese jednog naroda, Srba.
