Prije neki dan politička partija “Narod i pravda” se oglasio saopštenjem povodom predstojeće Povorke ponosa u kojem navodi: “Zalažemo se za vladavinu prava, toleranciju i suživot svih različitosti, ali se protivimo organizovanju manifestacija koje neće popraviti, već mogu pogoršati ukupnu sigurnosnu situaciju u Sarajevu i šire. Ne negirajući prava svakog pojedinca na slobodu u svakom smislu, pozivamo organizatore povorke da vode računa o činjenici kako je velika većina građana Sarajeva protiv povorke, jer su u suprotnosti s tradicionalnim vrijednostima i njihovim vjerskim osjećanjima. Pozivamo organizatore povorke da vode računa i o činjenici da je sloboda čovjeka ograničena slobodom i pravima drugog čovjeka.”
Kada razgrnemo ovu populističku papazjaniju, ostaje nam esencija konzervativizma koja svoje uporište traži u Islamu.
Da je ova politička partija postojala i prije 100 godina vjerovatno bi izdala isto ovakvo saopštenje protiv inicijative za pravo glasa žena ili protiv 8- časovnog radnog vremena.
Oni ne razumiju, ili ne žele da razumiju, da je uvijek pravo vrijeme za borbu za ljudska prava.
Da su žene čekale da im muškarci daju pravo glasa na izborima, vjerovatno bi i danas čekale.
Podsjetiću vas kako je to izgledalo u Velikoj Britaniji. Kažu da je borba za pravo glasa žene počela 1865. godine kada se u Mančesteru osniva Savez za žensko pravo glasa. Krenulo se sa peticijama, koje nisu doticale engleski parlement sastavljen isključivo od muškaraca. Muškarci su se pozivali na tradiciju, govorili su da većina žene nije sposobna da razumije funkcionisanje parlamenta jer su previše emotivne i napravljene su od Adamovog rebra.
Protiv davanja glasa na izborima je bila i kraljica Viktorija. Neke od vođa ženskog pokreta radikalizuju svoju borbu i neke od njih završavaju u zatvoru. Štrajkovale su glađu, uništavale javnu imovinu i imovinu političara, vezivale se za ogradu Bekingemske palate, a sve sa ciljem da ukažu na nepravdu i dobiju pravo glasa. Tek 1918. godine, nakon završetka Prvog svjetskog rata, žene u Velikoj Britaniji dobijaju pravo glasa, i to one starije od 30 godina, znači nakon 53 godine neprestane borbe.
Britanac Robert Oven, osnivač utopijskog socijalizma, zatražio je 1810. godine da se radni dan ograniči na 8 sati, da bi radnici imali mogućnost na odmor i slobodne aktivnosti. Naravno, nijedna vlada, nijedan kapitalista, niti crkva nije podržala ovaj prijedlog i sve se nastavilo po starom. Borba se radikalizovala i 1. maja 1886. godine na protestima u Čikagu 40.000 radnika traži pravo na tri 8, osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog obrazovanja. Tom prilikom policija ubija 6 radnika i ranjava njih 50. Nakon toga slijede hapšenja i suđenje na kojem je na smrt osuđeno 5 vođa štrajka, a 3 na dugogodišnju robiju. Borba se nastavlja, kroz demonstracije, proteste i osmočasovno radno vrijeme se prvo usvaja u Britaniji 1884. godine, u Francuskoj 1936. godine, Rusiji 1917, Iranu 1923. godine.
Zašto vam sve ovo pišem?
Kao što vidite za neka prava koja se danas podrazumijevaju kao nešto što je normalno i prirodno, ljudi su se borili 50 i više godina. U toj borbi političke patije, vlast, vjerske ustanove, skoro uvijek su bili na strani tradicije, bogataša i sistema, a ne na strani ugnjetavanih i obespravljenih. Ta borba često nije bila u rukavicama, neki ljudi su žrtvovali svoje živote, svoju slobodu, za nešto što mi danas uživamo u punom kapacitetu.
Zato je uvijek vrijeme za borbu za ljudska prava. Ona mora biti što je moguće više legalna i što manje agresivna, ali mora biti javna.
Možda borba za prava LGBTI osobe nije vaša borba, ali to ne znači da je protiv vas. Ne morate da ih podržavate i volite, ali trebate da znate da oni postoje, da su odlučili da izađu iz anonimnosti, da ih saslušate i pokušate da ih razumijete. Njihovo je pravo da se organizuju i prošetaju ulicama Sarajeva, ili bilo kog drugog grada u Bosni i Hercegovini, i to pravo niko nema pravo da im zabrani. Naprotiv, dužnost države je da poštuje i sprovodi svoje zakone, a LGBTI osobe trebaju da poštuju zakone ove države.
Tog 8. septembra možete da šetate sa njima, a i ne morate, to je vaše pravo.
Autor: Srđan Puhalo
