Krv nije voda – kažemo ili bar pomislimo svaki put kada shvatimo da nam je dijete nešto “povuklo” na nas ili na nekog iz porodice. Krupne oči, bujne kovrdže, rupica na bradi, nizak rast, umjetnički dar, brzina, ljubav prema čitanju, odbojnost prema matematici, asocijalnost, temperamentnost, neobične navike, način na koji se neko smije ili ljuti – sve to može da bude zapisano u genetskom kodu.
Nasljeđuju se, nažalost, i predispozicije za određene bolesti. Najrazličitiji oblici zavisnosti. Sklonost ka agresiji. Genetika je ponekad vrlo surov zapis, mada o njoj često ne razmišljamo mnogo ili nismo ni svjesni koliko snažno ostavlja pečat na nama i našim nasljednicima.
Šta se najčešće nasljeđuje
Neke karakteristike se nasljeđuju jednostavno i mogu da se ispolje na dominantan način, kao što je – smeđa boja očiju, kodominantan – krvne grupe, ili recesivan način – plave oči. Recesivna osobina se nasljeđuje sa vjerovatnoćom od 25 odsto, a dominantna od 75 odsto. Većina osobina se, ipak, ispoljava kroz interakciju velikog broja različitih gena i faktora spoljašnje sredine, pa nije lako predvidjeti vjerovatnoću nasljeđivanja.
Prenošenje osobina
Većina karakteristika nastaje kao kombinacija genetičkih, kulturoloških, socio-ekonomskih i drugih uticaja. U tako kompleksnim situacijama teško je izmjeriti koliki je uticaj čega. I svakako nisu sve karakteristike podjednako bitne za život jedinke, pa se i istraživanja i preporuke kreiraju prema onim prioritetima koji mogu da imaju ozbiljne posljedice.
Kad genetika iznenadi
Dešava se da roditelji koji nemaju plave oči niti ih imaju njihovi roditelji, ali su ih imali prababa ili pradjeda, dobiju plavooko dijete. Ako su i prababa i pradjeda imali plave oči, imaće ih i dijete. Plava boja se nasljeđuje recesivno, pa ako je roditelji nemaju, potrebno je da oboje budu nosioci bar jednog recesivnog gena da bi ih, u tih 25 odsto vjerovatnoće, imalo i dijete.
Navike pobjeđuju nasljeđe
Dobre životne navike povoljno utiču na naše zdravlje. Bolesti su različite, kao i naša genetička predispozicija za njihov razvoj. Jasno je da jednom čovjeku ishrana bogata šećerima može da naudi više nego nekom drugom, pa će zbog toga prvi razviti neku bolest, a drugi neće ili će mu se to dogoditi mnogo kasnije. Ali, činjenica je da će obojica imati duži i kvalitetniji život ukoliko ograniče količinu šećera. Dakle, navike i životni stil svakako značajno doprinose riziku za nastanak bolesti. Mi biramo da li ćemo, na primjer, djecu da vozimo kolima u školu ili će ona da pješače, što može da ima višestruke implikacije na njihov psihofizički razvoj. U vrijeme kada smo preplavljeni velikim brojem informacija, treba biti oprezan u primjeni neprovjerenih savjeta o životnim navikama.
