Penzioneri u Unsko-Sanskom kantonu Bosne i Hercegovine žive na rubu egzistencije. S prosječnom penzijom, koja u Federaciji Bosne i Hercegovine iznosi 490 maraka, provjerili smo kako žive i preživljavaju uz svakodnevna enormna poskupljenja osnovnih živežnih namirnica.
Esma Midžić iz Bihaća je 86-godišnja penzionerka. Dok cijene svakodnevno rastu, penzije ostaju iste. Na pitanje kako preživljava, kaže, ni sama ne zna.
Esma Midžić, Bihać
“Znaš kako, kad uđem u Bingo onda počnem plakati da je litra ulja 5.80 to je žalosno. A drugo da ti ne govorim, što sam uzmala po dvije kile sad uzmem dvi jabuke il dvije banane i tako, preživljava se nekako. Od penzije prvo platim režije i odem po lijekove pa što mi ostane… a imam moju dragu Dajanu koja je zamijenila moje dijete, mnogo mi valja. Kupuje mi lijekove, meso, donese sve što treba. Eto tako, sama živim”.
Od minimalne penzije živi veliki broj Bišćana. S nešto većim iznosom od minimalnog snalaze se Hasan i Mirsada. Iako im penzije nisu pretjerano velike, kažu lakše je jer ih je dvoje.
Mirsad Avdić, Bihać
“Mi eto živimo solidno ali sa nižom penzijom ne mogu preživjeti, previše je skupo, cijene rastu nenormalno i stvarno je teško živjeti.”
Teško možemo uštediti tako da penzioner nema za to, to je najžalosnije što se ne može Iako su građani većinom optimistični i smatraju da uvijek može biti gore, ipak imaju zajednički stav – teško se uklopiti u ogromna poskupljenja. Sumorna svakodnevnica se, kažu, zaboravi uz malo šale i smijeha.
Osman Mujanović, Bihać
“Cijene su nenormalno skupe ja ne znam kako iko izlazi na kraj. Ne idem doktoru pa mi nije potrebno da kupujem lijekove.”
Nekoliko kilometara van grada, obišli smo porodicu Prša. Stipe i Lucija žive od jedne penzije koja iznosi 550 maraka.
Stipe Prša, Bihać
“To sve ide nenormalno jednim neregulisanim tempom, danas kupiš nešto za 5.60 a dođeš drugi put to je 8.60, kako će sad dalje biti to Bog zna to mi ne možemo komandovati tome.”
Lakše nam je nego drugima, kažu skromne Prše. Prvenstveno jer žive na selu pa uzgajaju svoje povrće.
Stipe Prša, Bihać
To ko je u stanu Boga mi dolje u Bihaću, to je malo teži slučaj. Ja imam dobru bašču, dvije sam zasadio luka, kapule i tako to. Ne kažem da je dosta teško, al teško je starijem čovjeku svakom penzioneru zato što to uvijek ide gore. A onda usluge u tim centrima trgovačkim, one su prilagođene onome ko ima, ko nema snalazi se, kupuje ono što je jeftinije.
Imaju i tri krave, pa se proda ponešto sira i mlijeka. Supruga Lucija kaže kako zahvaljujući njihovom domaćem uzgoju ali i životinjama, nikad se ne mora brinuti hoće li imati ručak na stolu.
Lucija Prša, Bihać
Pitanje novinara: Krompiruša danas gotova? Krompiruša i kiselo mlijeko! I tako slatko smo se najeli ali i izgladnili smo. Stipe otišao u grad nije doručkovao. Iz domaće proizvodnje sve? Da da, sve domaće. Radi se i bori se, koliko se god može i dokle se može.
Jer uz minimalna primanja, bez rada i borbe, drugog načina nažalost nema.
