“Pare nisu problem, para nema”.
“Pare nisu problem, para nema”, znamenita je sentenca nastala na onom balkanskom, bivšejugoslavenskom prostoru na kojem se, evo sada, u Međunarodni monetarni fond gledao kao u boga sposobnog da sa nekoliko klikova mišem zatvori budžetske kratere u, recimo, oba bosanskohercegovačka entiteta i na kratko riješi problem što će onda, nekada, jednom, naplatiti višestruko.
“Pare nisu problem, para nema”, znamenita je sentenca kojom se, ne do kraja, ali skoro do njega, može opisati odnos Evropske komisije, Evropske centralne banke i MMF-a sa jedne, a najzaduženije balkanske zemlje, dakle Grčke, sa druge strane u prvom kontinentalnom ratu vođenom elektronskim bankarstvom i statističkim pokazateljima.
Osim tom rečenicom, odnos takozvanih Institucija poznatijih kao Trojka i službene Atine, može se, također ne posve precizno, uporediti sa čuvenom pričom o nekakvom mega opasnom, valjda hemijskom, oružju kojeg je kao posjedovao kasnije obješeni irački apsolutist Sadam Husein. Nakon što su američke snage ušle u Bagdad, Husein na kratko nestao izgubivši usput vojsku kao kralj Petar II Karađorđević, ispostavilo se da, ipak, nikakvog specijalnog oružja nema. Od tada, manje više, nema ni Iraka – osim kao geografskog pojma.
Uglavnom, blizu stotinu i pedeset dana pregovarali su, natezali se, svađali i mirili, Alexis Tsipras i Yanis Varoufakis, demokratski izabrani premijer, odnosno njegov ministar financija, i ostatak Evropske unije predvođen Angelom Merkel čija isključivost i nespremnost na kompromis sve više liči na onu dodikovsku.
Na kraju očito neuspjelog, parafrazirajući Winstona Churchilla, kraja početka, Grci su krenuli prihvatati povratak mjerama štednje, samo u nešto izmjenjenom obliku.
No, ni to nije bilo dovoljno evropskom Super Egu koji svaki ustupak smatra tek uvertirom za naredni. Kažu da su na tom posljednjem sastanku uoči najave referenduma, predstavnici Trojke Grcima iz ruku uzimali listove papira sa prijedlozima reformi i pred njima, kao pred lošim đacima, olovkom upisivali ispravke.
Nema, međutim, u toj sceni ponižavanja ničega neočekvanog: pet mjeseci od pobjede Sirize na vanrednim, parlamentarnim izborima, svi njeni važni prijedlozi za spas Grčke od potpune propasti su odbijeni.
Ne, da ponovimo, većina, niti skoro svi, već – svi. I niti jednom od pregovaračkih pit bullova sa Unijine strane stola nije smetalo to što su neki od najznačajnijih ekonomista našeg doba uporno, papagajski ponavljali kako Grci, za razliku od suprotne strane, barem nude dobar pokušaj. U startu svakako bolji od mjera Trojke koje nisu imale nikakvog učinka, osim ako učinkom ne smatramo povećanje duga, smanjenje platežne moći, porast broja nezaposlenih, stotine hiljada domaćinstava bez struje i još više penzionera sa primanjima koja ih čvrsto drže ispod granice siromaštva.
“Da je Trojka bila zaista realistična, priznala bi da u stvari traži nemoguće. Dvije godine pošto je započet grčki program, MMF je potražio primjere iz ekonomske historije u kojima su slični programi – pokušaji otplate dugova štednjom bez većeg otpisa dugova ili inflacije – bili uspješni. Nisu pronašli nijedan”, napisao je američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade, Paul Krugman, neposredno nakon Tsiprasove pobjede.
Od tada, od kraja januara pa do kraja juna, kada je najavljen referendum, Trojka je, uz svesrdnu pomoć njemačke kancelarke i slijepo odanih euro ministara, zagovarala nastavak programa koji nikada i nigdje nije uspio, riskirajući i nastavak rasta grčkog duga i mogući bankrot te zemlje, samo kako ne bi došlo do potresa unutar sistema koji financijske špekulacije koristi kao oružje u uspostavi političke kontrole nad određenim područjem.
O Tsiprasovom blefiranju i Varoufakisovom nediplomatskom ponašanju mogu govoriti jedino oni što ignoriraju činjenicu da je grčki dug generiran decenijama, dok su u Atini stolovali pripadnici ekstremnog političkog centra, kojima su krediti dijeljeni bez suvišnih zašto i uz širom zatvorene oči pred neredom u maloj balkanskoj zemlji za veliko eksprimentiranje.
Istina je, ali nju svakako niko ne osporava, da su Grci u vrijeme vladavine kako lijevog, tako i desnog centra, trošili posuđene pare nemilice: dijeljni su, recimo, bonusi na plate zbog poznavanja rada na računaru i jednog stranog jezika – iako je to, poznavanje rada na računaru i jednog stranog jezika, bio uslov za dobijanje posla; stimulirano je, zatim, dolaženje na posao na vrijeme; umjesto proizvodnji, poreske olakšice i poticaji dijeljeni su turizmu, pa se nekada industrijalizirano društvo može danas pohvaliti Metaxom, maslinovim uljem i Feta sirom. Paralelno, povećavan je broj uposlenih u javnoj upravi i javnim preduzećima, pa je svaki iole inteligentniji poljoprivrednik bacao motiku i hvatao se grada i posla od kojeg se ne dobijaju žuljevi, dok se bolje zarađuje.
Kada je, na kraju, dug narastao do astronomskih visina, još i struktuiran tako da se zapravo ne može vratiti, vlasti u Atini pretvorene su u tehnička lica za provedbu masovne privatizacije, ubijanje bilo kakvog oblika socijalne države i demonstriranje nevažnosti demokratskog legitimiteta. Drugačije rečeno, nije posao Vlade bio da brine o svojim građanima i njihovim interesima i potrebama, već da, kada joj se kaže, smanji penzije, otpusti čistačice ili zatvori javnu radio-televiziju.
Njemački novinar Harald Schumann napisao je u martu ove godine: “Izgleda da se šefovi vlada eurozone više plaše uspjeha jedne ljevičarske vlade od financijskih gubitaka, koji bi neizbježno uslijedili poslije pada Sirizine vlade… Pobjeda nad grčkom vladom bi poslala zastrašujuću poruku: ili će ekonomski slabije zemlje puzati pred Njemačkom i njenim predstavnicima iz Bruxellesa ili će ih oni ekonomski uništiti.”
U junu je dobio potvrdu da je prokleto u pravu, tačno onoliko koliko su u pravu pomenuti Krugman ili Joseph Stiglitz, još jedan dobitnik Nobelove nagrade i kritičar evropskog pristupa grčkoj muci. Istina, ni njega kao ni Krugmana ne brine sudbina velike, lijeve koalicije, radikalne tek toliko što joj je ta riječ u nazivu, ali to ovoga puta sa suštinom zbilja nikakve veze nema.
Kako god završio nedjeljni referendum, pokazat će se, ponovimo i to, da pare nikada i nisu bile problem, pogotovo sada kada ih nema ili u ponedeljak kada će ih jednako ne biti. Budu li birači slijedili instrukcije svog, nedavno izabranog premijera, Grčkoj vjerovatno slijedi izlazak iz eurozone, uvođenje bezvrijedne drahme, bankrot i kolaps – stanje u kojem će biti moguće svašta, osim vraćanja duga. Odaberu li suprotno, vratit će se mjerama štednje koje su uspjele dug povećati!
Grčka je mjesto na kojem se Evropa nepovratno mijenja – i to, prema svemu sudeći, na gore – ali i država na čijoj se sudbini mogu učiti kako članice Unije, tako, pa još malo više, one zemlje sa druge strane EU, u kojima se, je li, u MMF gleda kao u boga sposobnog da sa nekoliko klikova mišem zatvori budžetske kratere, a kasnije će, jednom, to višestruko naplatiti.
Ko ne zna ili ne razumije o čemu se radi, neka potraži intervjue premijera Federacije BiH, Fadila Novalića, i obrati pažnju na imena kompanija koje njegova Vlada planira privatizirati na zadovoljstvo Međunarodnog monetarnog fonda i međunarodnih špekulanata koji, gdje god stignu, pokazuju da je novac najefikasnije oružje. I najurednije, da tako kažemo.
Autor teksta: Emir Imamović Pirke
