Dodik se ne libi ljude zvati smradovima, kretenima, a mrtve neistomišljenike zove lešinama
Milorada Dodika kakvog poznaje Zapad koji ga je doveo na vlast dugo nema. Odavno je okrenut udesno, otrgnuo se kontroli, konstantno izaziva međuetničke sukobe i pokreće secesionističke težnje i ideje. Iako je prvi političar iz Republike Srpske koji je priznao genocid u Srebrenici i prije nego što je to postala sudski utvrđena činjenica, godinama unazad postao je najveći negator genocida.
Zbog toga mu se ne sudi iako je negiranje genocida krivično djelo, ali sudi mu se zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. Baš to suđenje iznjedrilo je novi nivo primitivnosti Dodika. Stepen verbalnog izražavanja je vulgaran, neukusan i prost do te mjere da biste Dodika, da ne obnaša funkciju koju obnaša, samo zaobišli na ulici ne dajući mu ni minimum mogućnosti da je sposoban voditi bilo kakav dijalog i pristojan razgovor.
Granice njegovog prostakluka i uvreda su, ponekad se čini, šire od svemira. Tako je državnog tužioca nazvao kretenom, američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Majkla Marfija smradom, dok je u četvrtak bivšeg visokog predstavnika pokojnika Pedija Ešdauna nazvao konjem i lešinom. Slično rade i oni koji kažu da je Dodik za njih bog. Poput Sanje Vulić, državne zastupnice, koja je sutkinju Suda BiH Senu Uzunović nazvala “frustriranom kujom”.
Zbog čega takvi narativi i prostački rječnik, te da li se radi o nervozi zbog sudskog procesa pitamo komunikacijsku stručnjakinju Paulinu Janusz.
“Ja čak ne bih rekla da je u pitanju nervoza. Ovo je vokabular na koji nas je Milorad Dodik navikao zadnjih 15 godina, a Sanja Vulić, kojoj je Dodik politički idol, prosto kopira svog šefa. Dodik ovdje igra ulogu najvećeg nasilnika u razredu kojeg učitelji trpe i neće da ga kazne. Vi vidite da on nikad nije snosio posljedice za svoje riječi, čak naprotiv, uspio je svaki put da na ovaj ili onaj način zaokruži vlast u RS-u, prema tome nema motivacije da išta mijenja u svom ponašanju”, kaže naša sagovornica.
Dodaje da generalno postoji takav trend u svijetu, polarizacija je sve veća, političkih emocija sve više, pa političari sve manje biraju riječi.
“Međutim, ja mislim da je ovdje Dodik fenomen sam za sebe. Čak i Donald Trump koji je poznat po svojim ispadima uglavnom se ograničava do nekih nadimaka, npr. “Pospan Joe” o Joe Bidenu ili “Nepoštena Hillary” o Hillary Clinton. Ali takve agresije nema. Trump zna da načelno verbalni napadi donose političarima naslove u medijima, ali ne glasove”, kaže Janusz.
Razlog je, dodaje naša sagovornica, što glasači bježe od agresije.
“ Što je npr. svojevremeno majstorski iskoristio Aleksandar Vučić, koristeći skandiranje protiv sebe da pokaže kako je on “iznad” toga i predstavljajući se kao žrtva. Ja mislim da ove predstave Milorad Dodik organizuje da pokaže moć svojim ljudima i da se predstavi kao neustrašiv, da mu zaista ne može niko ništa. Da li pri tom spava mirno, to je već drugo pitanje.”
Sociologinja Smiljana Vovna za Buku kaže da poslije 30 godina kako “imamo ” demokratiju , političari daju sebi za pravo da se služe vokabularom neprimjerenim ni za običan razgovor, a kamoli za zvanična saopštenja ili obraćanja.
“Javno psovanje majke svima nama u kamere, a upućeno najvišoj instanci u državi a to je sud govori o stvarnom stanju države i njenih zakona. Sve do onog momenta kada i za izgovorenu riječ a kamo li učinjeni čin ne bude odgovornosti, možemo očekivati samo gore i još bahatije ponašanje javnih zvaničnika”, kaže Vovna.
Na pitanje šta je cilj ovakvog govora odgovora da je to posljedica gubljenja političke moći.
“Mislim da osjećaju da gube političke konce i više uzde nije njima u rukama. Jedini način opstanka nakardne politike koju vode je podizanje svijesti onih glasača koji razumiju samo ovaj jezik i koji njih još uvijek održava na vlasti. Ni jedan svjestan intelektualac, građanin, bez obzira iz kog dijela zemlje dolazi ne vjerujem da prihvata ovakvu retoriku i da to osuđuje”, kaže Vovna.
Zašto se pomenutim vokabularom koristi sve veći broj SNSD-ovaca pitali smo i političku analitičarku Tanju Topić.
“Žalosno je da smo mi već godinama izloženi ovakvom vokabularu, dio građana je oguglao, drugi dio je u transu dok podržava ovakve jezičke „bravure“ političkih miljenika, dok je neznatan dio zgrožen i teško može naći riječi kojima bi opisao stanje šoka, u koje ih ubace političari. Zapravo, vrlo bitno je u našoj političkoj (ne)kulturi kome su ove uvrede upućene. Ako su upućene pripadnicima drugih etničkih skupina unutar BiH, ili pak zapadnim diplomatama, ili domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima, onda je to „poželjan“ i prihvatljiv način komuniciranja. Svih ovih godina nismo mogli čuti niti jednu ružnu ili uvredljivu riječ upućenu, recimo prema zvaničnicima i diplomatama Rusije, Kine, Mađarske”, kaže Topić za Buku.
Dodaje da je javni i politički prostor u toj mjeri kontaminiran da je to postalo zabrinjavajuće, baš kao ni izostanak bilo kakve reakcije iz akademske zajednice, koja bi trebalo da insistira na ljepoti jezika i kulturi dijaloga.
“Ne, mi smo dostigli tačku u kojoj muzičari posvećuju pjesme „junakinjama“ koje psuju i vrijeđaju. No, to ne treba da čudi jer je cjelokupan vrijednosni sistem izopačen, kako očekivati od društva i tobožnje elite da osudi ovakav način komuniciranja, ako već iste ratne zločince stavljaju na pijedestal heroja ili u političkoj pristrasnosti, istina pod velom javne neutralnosti, nalaze opravdanje za razaranje gradova i ubijanje ljudi. Navikli smo da se brani ono što je neodbranjivo, barem snagom argumenata. Propaganda je nešto drugo”, kaže Topić.
Ovakvi govori nisu ni primjereni ni prihvatljivi.
“Cilj takvih riječi je što više ukaljati i oblatiti onoga kome ste ih uputili. Nije to primjereno, to je pogano. U tom blaćenju ide se toliko daleko da što više ponizite onoga koga ste targetirali. Nije to izrečeno u afektu, to je sistemsko i dugoročno spinovanje ovdašnje javnosti. To je nastojanje da se protivnik „ubije“ prljavim riječima. I desilo se upravo ono što su vinovnici ovakvog stila komuniciranja i željeli – kod njih ne postoji osjećaj stida, oni znaju šta rade ali su taj osjećaj stida stvorili kod ono malo preostalog pristojnog svijeta ovdje. Zamislite, kad se stidite zbog nečeg što je neko drugi uradio. U zemlju biste propali, a zbog koga”, govori Topić.
Na naše pitanje da li je Dodikov sve prostiji i vulgarniji vokabular znak nervoze, Topić kaže da je to pri svega znak primitivnosti, ali i jednog oblika nemoći.
“Prvo je to znak da smo izuzetno nekulturni, primitivni i osioni u tom našem primitivizmu. Odsustvo duha, siromaštvo u kulturi izražavanja, a potom nemoći jer ne možete upravljati ljudima na način na koji ste naučili da to radite nekoliko decenija. Niste više ti koji određujete pravila, barem u tom trenutku, neko drugi naređuje vama, to autoritarna svijest ne može podnijeti. Šta im ostaje – da čupaju kose, vrijeđaju, mlate rukama i nogama, napadaju i traže zaštitu jer su oni ugroženi. Izuzetno teško je svariti toliku količinu političke malograđanštine i opasne zamjene teza”, zaključuje Topić.
