PIŠE: Damir Delić Đuljić
Ne znam je li rečenica iz naslova ovog teksta baš autorsko djelo Alije Izetbegovića, ali ozbiljno mi zamjeraju šale na račun rahmetli predsjednika, pa se ovim putem dodvoravam onom dijelu publike koji mi je zamjerio, i molim Allaha dž.š. da duši rahmetli predsjednika podari smiraj i vječni rahmet.
Nedavno sam na društvenim mrežama napisao da je Mahir Džudžo za Visoko uradio više nego Alija Izetbegović pa sam sabrao pedesetak lajkova i sijaset komentara, od onih da Mahir Džudžo zaista zaslužuje priznanje grada koji je proslavljao i u kojem je gostovanje bilo kakvom rukometnom kolektivu činio teškim izazovom, pa sve do onih da će me Bog kazniti za spominjanje Izetbegovića bez blagog naklona i Fatihe. Dobro pamtim repertoar Džudžinih majstorija; od sposobnosti da sa krilne pozicije pogodi iz bilo kakvog ugla, da baci krečmarovski vrtuljak koje smo svi zajedno udisali na kablovskoj televiziji i gledali u KSC Mladost, da istrči kontru prije nego protivnički bekovi i shvate ko je izgubio loptu i da, konačno, zabije „sa zemlje“, između prvog i drugog odbrambenog igrača, sa krilne pozicije, sa 9 metara, baš onako kako je zabio prvi gol u čuvenoj visočkoj utakmici protiv Metkovića. Ja to sve pamtim relativno i laički pa i slabo, i neka me ispravi neko stručniji, ali, za mene, Džudžo i Mehmed Greda su iz te najbolje poslije ratne „Bosne“ bili potpuno jedinstveni i neponovljivi. Da sad malo preseravam, pamtim ja i pionirsko rukometno prvenstvo 2001. godine i poluvrijeme na kojem je Greda ušao u svlačionicu, ležerno pokazao prstom na Elvedina Bešića i rekao: „Ovaj vam je momak najbolji“. Beša je igrao na poziciji pivota i, naravno, i postavljao se na crti a i stavljao znojnice kao što je to radio Greda.
Edhem Sirčo je, jasno, bio najmoćniji igrač te generacije i najduže je i trajao, a uz statističku pomoć šjor Zdenka Antovića znam da je za reprezentaciju postigao 224 gola, za klupsku karijeru mi statistika i ne treba. Sirću će danas još neko i povezati sa rukometom, što u svijetu visočke javnosti i nije slučaj sa Adisom Hadžićem, golmanom koji je neraspoložen imao 15 odbrana po utakmici i koji je jednog strašnog dana usred porodične tragedije stao među stative i branio za „Bosnu“. Negdje sam dojma da je nekome bilo i drago što Amir Čakić i Faruk Halilbegović nisu nastupili na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, pa i to što Faruk Vražalić nije briljirao.
Nisam ja neki rukometni stručnjak i zaluđenik, ali vjerujem da svaki čovjek ima jednu ili tek nekoliko stvari u kojima može biti briljantan. Ako je vrlo talentovan i svestran, može dosta kvalitetno raditi četiri ili pet, ne više stvari ili poslova. Visoko je mala bosanska čaršija koja je imala tri seniorska A reprezentativca bivše Jugoslavije i više od 10 seniorskih reprezentativaca Bosne i Hercegovine.
Visoko je čaršija sa bar 500 ljudi koji bi mogli uzeti pištaljku i solidno odsuditi ozbiljnu rukometnu utakmicu. Visoko je bilo apsolutno prepoznatljivo po rukometu, i uz Vladana Lončara i Tarika Vranca – asocijacije će i dalje voditi prema Visokom, s tim da oni neće karijeru graditi u Visokom. Vjerujem da Visoko mora iskoristiti svoju rukometnu priliku prepoznatljivosti po zelenim dresovima, a ne po zelenim politikama i zelenim odlukama, i tu su, živi i zdravi ljudi čije je iskustvo u rukometu i duplo starije od vijeka trajanja vodećih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Neko im treba dozvoliti da čuvaju ono što najviše vole, a oni trebaju dogovoriti nešto što im do sada nije tako dobro išlo.
Vrhunski rukometaši 2015. ili 2025. godine svakako neće cijelu karijeru provoditi u rodnom gradu i malom gradu, ali bi taj grad morao praviti ambijent u kojem će jednom imati priliku odigrati posljednjih nekoliko igračkih sezona, razdijeliti iskustvo i napuniti dušu pred svojom publikom. Za takvo nešto bi neko morao preuzeti odgovornost ali istinsku odgovornost, ali možda je pitanje i da li se odgovornosti u Visokom preuzimaju ili dodjeljuju.
Neću suditi nikome i ova je priča ponajviše podsjetnik na imena koja su boldirana. Bilo je to sjajno, i volio bih da visočka rukometna priča dobije stvarne vrijednosti, i krene priču u domete koji su dohvatljivi. Taj domet je šampionski nivo i Evropa. Žao mi je svakoga ko misli da to nije tako. Nedostaje novaca? Nedostaje sponzora?
Ko će sponzorisati sportski kolektiv koji je zaboravio Džudžu i Gredu, i u kojem nema mjesta za Senada Skopljaka i Zdenka Antovića
