Piše: K.G
Trenutačna društvena i politička scena koja je namještena za predstavu u režiji određenih ljudi, stvorila je kod visočke publike atmosferu letargične šutnje, a ona ju je ne razmišljajući bez pobune prihvatila. Tako kreirana atmosfera donijela je sve jade, te je publika prihvatila onaj stav: šuti i trpi. Na osnovu toga, postali smo jedinstveni, jer šutnja ne donosi nikakvu reakciju, ponašamo se protivno osnovnim zakonima fizike, pri tome jesmo za izučavanja i pisanja doktorata o fenomenima sociološkog stanja, psiholoških poremećaja i čega sve ne. Međutim, svi oni koji nisu dijelom ovakve predstave, iskreno si mogu i postaviti pitanje: Kome uopće oslikavti realnu sliku? Ja, možda, i znam zašto bih bio dijelom nekog oblika pobune, možda znam gdje je problem, znam možda donekle i u kome je isti taj problem, no koliki je broj ljudi koji isto ili približno ovo znaju.
Zna li onih 8 hiljada mladih što žele u budućnosti. Možda da budu taoci sujeta određenih ljudi, koji ne prezaju glumiti kvazivođe njima samo uočljivog napretka. Trenutačni glavni glumci i njihovi sporedni i podobni ahbabi neka materi svojoj prodaju ovu priču koju svakodnevno pričaju. Istina je surova i najbolje oslikava realnost van ovakve predstave. Kada si priznamo da 50% svake generacije se ispali u Sarajevo, Zenicu ili neke evropske gradove shvatit ćemo kakva nam je budućnost. Mislimo da će se ti isti vratiti? Šta im je to ova općina dala??? Ništa! Žalosno je da nema preuzimanja odgovornosti, nema oglašavanja moralnih i ostalih vertikala društva, nema ničega sem svakodnevne šuplje po kafama i prepričavanja ko je kome ga zabio. Također, postavlja se pitanje i zbog koga ili zbog čega, odnosno za koga ili za šta se uopće boriti?
Za populaciju koja uživa u sado-mazo folovima, za populaciju koja je slijepa, nijema i bez trunke saosjećanja prema nepotizmu koje vlada u svim sferama, odnosno za populaciju kojoj će se političari ubrzo početi otvoreno smijati u lice sa predizbornih plakata ili sa TV ekrana dok ih opet iskreno lažu? I za kraj, sjetih se razmišljanja velikog Milana Kundere, koje donekle secira nepodnošljivu lakoću postojanja u ovoj sredini: “Samo, je li težina zaista strašna, a lakoća divna? Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji… Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i na žalost beznačajni.
