Suze, jecaji i tišina ostali su iza tužne kolone koja je danas sa tabutima 127 žrtava genocida počinjenog na području Srebrenice krenula put Potočara, gdje će u ponedjeljak u Memorijalnom centru biti obavljena dženaza-namaz i ukop.
U Javnom komunalnom preduzeću Gradska groblja Visoko, gdje su se odvijale posljednje pripreme posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici pronađenih u masovnim grobnicama za ukop 11. jula, okupili su se članovi porodica, rođaci i prijatelji stradalih kako bi tabute svojih najmilijih ispratili na put ka vječnom smiraju.
Preživjeli Srebreničani kažu da je svake godine sve teže i teže, te da kako vrijeme prolazi rane na srcu i duši ne zacjeljuju. Većina njih ističe da ih najviše boli što se o srebreničkoj tragediji svake godine govori tri ili četiri dana, a potom na njih i njihove najmilije koji su nevini izgubili živote gotovo svi zaborave.
Srebreničanin Azmir Hodžić kaže da svake godine dolazi u Visoko na ispraćaj posmrtnih ostataka njegovi najbližih, sugrađana, prijatelja, poznanika. On je golgotu u julu 1995. godine preživio bježeći kroz šumu 12 dana, nakon čega se uspio domoći Nezuka i slobodne teritorije.
„Evo 21 godinu nakon genocida ispraćam dvojicu šurjaka iz Bratunca kod Srebrenice i jednog prijatelja. Teško mi je. Ovo što se desilo nikoga previše ne interesuje iz vlasti. Niko nije došao da se obrati majkama Srebrenice i djeci porodica šehida. Ne žele ni da vide kako oni žive, imaju li kakvog posla, da im nešto priušte. Jedini su novinari ti koji dođu i pitaju nas o tim događajima. Želio bih da se to nikada ne zaboravi, a svi mi preživjeli nikada to nećemo zaboraviti. Mnogi to negiraju i žele zataškati, kako bi se zaboravilo. Dok god smo živi nikada genocid nećemo zaboraviti“, kazao je Hodžić.
Osim dvojice šurjaka, koje je danas došao ispratiti, Hodžić je u genocidu izgubio oca, djeda, trojicu daidža, te dodaje da mu je svake godine sve teže i teže.
Među okupljenim Srebreničanima na Gradskom groblju Visoko bila je i Ziba Alić, koja među 127 žrtava koje su danas konvojem krenule ka Potočarima nema nikoga od bliže familije. Međutim, kaže da su među njima njeni prijatelji i komšije, te da s obzirom da živi u Visokom svake godine dolazi na ispraćaj.
