Tarik Omerbegović je odličan učenik drugog razreda Gimnazije „Visoko“, jedan od predstavnika naše škole na takmičenju za Prvu pomoć i umjetnik. U nastavku možete pročitati zašto je crtanje njegov hobi i šta crtanje predstavlja za njega.
Zašto bas crtanje?
Vremenom, kako odrastamo, pokušavamo shvatiti sami sebe, pronaći sebe u stvarima u kojima smatramo da smo dobri ili, takoreći, bolji od mase. Jednostavno je, ja sam sebe pronašao u crtanju. Od malena sam volio crtati. Oduvijek je bilo nešto u tome kada kao osnovac dođem kući iz škole, stavim papir i nekoliko osnovnih bojica pred sebe i pustim maštu da učini svoje… i onda na kraju, kada crtež bude uspješna priča, zadovoljno odahnem kao da sam uradio neki veliki posao. I tako, to je postao moj glavni hobi kojeg istinski volim.
Šta za tebe predstavlja crtanje?
Kroz osnovnu školu crtanje sam smatrao kao hobi za trošenje slobodnog vremena. Ali, kako odrastamo, kako pomalo zrelimo, svi se susrećemo sa raznim problemima, pogotovo u ovom, najosjetljivijem dobu, dobu adolescencije, i svakome od nas je potreban neki filter, nešto što će nam pomoći da naš um udaljimo od stvarnosti, od puke sive mase, i doba današnjeg hendikepiranog društva. Jer čovjek mora negdje da se opusti. Istinski sam sretan kad crtam. To je nešto što ne može da se opiše. Ili osjećaš ili ne. Čovjek mora imati neki način da se izrazi. U svakom pojedincu leži umjetnik koji ima svoju priču, samo treba skupiti hrabrost i ispričati je.
Koliko vremena izdvajaš za crtanje?
Pa, najviše volim da crtam noću kada svi spavaju, jer tad nekako imam najviše inspiracije. Vremenski, koliko crtam? Pa to sve zavisi od težine onoga što crtam. Uglavnom, crteže koje sam do sada crtao otprilike radim nekoliko sati, 3 do 4 sata. Najviše sam radio 8 sati, ali sam to rasporedio na 2 dana, po 4 sata dnevno. Možda zvuči puno, ali to prođe dok trepnem. Međutim, nije važno samo nešto nacrtati, važno je sve ono što prati taj proces: situacije, osjećaji, ritam muzike i reakcije koje dobijem na rad. Zato je svako crtanje drugačije i to je vjerovatno razlog zašto imam osjećaj da se nikada neću umoriti od toga.
Kako usladiš školske obaveze i crtanje?
Pa škola je, naravno, uvijek prioritet, ali uvijek se može izdvojiti malo vremena za vlastite potrebe. Moj najveći problem je što pored toga što najviše volim da crtam noću, ja također najbolje i učim noću, tako da uglavnom crtam kada završim školske obaveze, osim ako nije neki zahtjevniji crtež pa sam “primoran” da radim i po danu.
Šta najviše voliš da crtaš?
Volim da crtam stvari sa kojima mogu improvizovati, gdje se ne trebam striktno držati skice, kao cvijeće naprimjer, ili nešto slično tome. Također, volim da crtam portrete, ali uglavnom u crno-bijeloj verziji jer se na licu može prikazati mnogo detalja sjenčenjem. Ali jako volim boje i bojenje, posebno sa jarkim nijansama i zato se na većini mojih radova može pronaći barem poneki cvijet.
Da li možeš zaraditi od crtanja i kako?
Iskreno, nikada nisam mislio da bi svoj hobi mogao unovčiti, ali drago mi je što mogu reći da sam ove godine dobio prvu pravu narudžbu. Kažem pravu jer je to prvi rad koji radim za novac. I prije su mi ljudi tražili da crtam, ali i ako nacrtam, ja to poklonim. Nadam se da ću nastaviti ovim putem, i posebno mi je drago jer se moj trud i moj talenat isplate na neki način.
Da li je crtanje tvoj životni poziv ili samo hobi?
Iskreno, to se i ja ponekad zapitam. Drugi sam razred srednje škole, u periodu sam gdje trebam odlučiti čime se to baviti u životu, šta je to zapravo moj životni poziv. Jednom sam pročitao rečenicu koja me je navela na razmišljanje: “Izaberite zanimanje koje volite pa nećete morati ići na posao do kraja života.” Po mom mišljenju, u našoj zemlji ima mnogo umjetnika, a u ovom slučaju slikara koji su uspješni u tome što rade, koji rade za velike projekte, za knjige, izložbe i slično. Ali zanimljivo je posmatrati tu činjenicu da su svi počinjali samo iz hobija. Ja naravno imam želju za daljim upoznavanjem umjetnosti, volio bih ući dublje u samu formu, materiju i srž umjetnosti. Ispitati tuđa mišljenja, razmišljanja i viđenja ovog svijeta kroz umjetnost. Sa trenutnim razmišljanjem, ipak mislim da će ostati samo hobi jer se treba posvetiti obrazovanju, školi. Volim prirodne nauke, posebno hemiju i biologiju i mislim da ću nastaviti tim putem. Ali, nikad se ne zna gdje me životni put može odvesti, i naravno, rado ću primiti bilo kakvu priliku ili ponudu koja može istaknuti moj talenat.
Lamija Hašimović 2.c
