Bosna i Hercegovina je bogata zemlja siromašnih građana koji obično nemaju nekih većih prohtjeva, jer ih vlast 30 godina nakon rata hrani mrvicama. Buntove guše kratkotrajnim socijalnim pomoćima. Zato je teško očekivati da će i ovi posljednji, ne tako masovni protesti, popraviti nikada gori životni standard.
Bilo je ovo buđenje građana. Bio je ovo zvuk za uzbunu. Alarm koji niko, čini se, nije čuo. Poziv koji su prozvani, a neki i pozvani – prespavali.
“Vidite po reakcijama vlasti koliko su u strahu od jučerašnjih protesta, koliko su zabrinuti, koliko su posvetili vremena da objasne ljudima zašto je ovakva situacija. Sasvim je jasno da jedan ovakav protest, koji smo imali juče, ne može, ustvari, ništa radikalno da promijeni”, kaže sociolog Srđan Puhalo.
Jedan protest i jedan čovjek i jedan dan ne može, ali je dobro da su bar podigli glas, iskazali bunt i pokazali nezadovoljstvo – cijenama, platama, manjkom empatije. I zato, bez obzira na odjek, ne smiju stati.
“Ako će ovo biti samo jedan ventil za građane, pa ćemo to sada, jer juli je i vrućine, zaboraviti, a zatim idu izbori – onda ništa od toga. Iskreno, ja ne vjerujem da će to imati ikavog efekta jer ova vlast je već navikla na neki blagi, da kažem, bunt i toga smo se već nagledali. Idu na kolektivni godišnji odmor i tako. To smo već gledali”, govori ekonomska stručnjakinja Svetlana Cenić.
Film gledali, termin reprize za sada nepoznat. Bar ove jučerašnje. No, postavlja se pitanje i kvaliteta. Razloga za proteste, istina, imaju. Ne jedan. Nego stotinu jedan. Ali je pitanje da li su svoje zahtjeve jasno artikulisali. Da li su u željama realni, u zahtjevima konzicni, a u metama prezicni? U nekima jesu – poput zahtjeva da bude ukinuta akciza na gorivo ili da se paralementarci odreknu povećanja koja su sami sebi izglasali. Ali je ostatak uglavnom sataraš.
“Poput onog da se plata digne na 1.300 maraka. Što 1.300, a ne 2.300? Kako su došli do te brojke? I onda ide niz zahtjeva gdje se traži povećanje svih mogućih socijalnih naknada, traži se prednost pri zapošljavanju samo se ne spominje čija prednost”, ističe novinar Danijal Hadžović.
Taj dio su izostavili, ali nisu onaj drugi. Da žele veća socijalna davanja, a manju potrošnju. Što opet u prilog ide onima koji bi zahtjeve trebalo da čuju, jer građani njima samo pokazuju koliko su ekonomski pismeni. Da ne kažemo – nepismeni.
“Mi nećemo izaći iz začaranog kruiga siromaštva sve dok nam mentalitet bude usmjeren na to da neko treba nešto da nam da, a ne da uredimo sistem da stvorimo takvo društvo gdje će nam država omogućiti da stvaramo nove vrijednosti. da radimo i da kreiramo bogatstvo”, dodaje Hadžović.
Umjesto toga bogatstvo samo želimo, ali kako postati bogati – ne znamo. Zadovoljavamo se vaučerima, prehrambenim paketima i sitnim socijalnim nagradama.
“I teško je očekivati danas će neko biti spreman da se bori. Mislim da smo danas mnogo spremniji da bježimo odavde”, konstatuje Puhalo.
I zbog toga ne čudi da i oni rijetki građanski buntovi teško urode plodom. Ni oni najmasovniji u našoj zemlji 2014. godine u konačnici nisu donijeli ništa. Ništa građanima, ništa ni politikama. Svi i dalje na istom mjestu.
