Upregla se zadnjih mjeseci “fina gradska raja” da po društevnim mrežama, od Facebooka do Twittera, objašnjava građanima kako su samo oni iz NS, uvijek bili i ostali “antiprotiv vladajućih nacionalista i šovinista iz SDA i HDZ”!
Pa su onda, čak i najugledniji među njima, skupili ono malo hrabrosti da se i na Kazanima ukažu i izraze “vlastito neslaganje s nesretnim okolnostima” vezanim za taj zločinački brdsko-planinski kompleks.
Zanimljivo, prvi među jednakim u toj interesnoj organizaciji je, ako me krhko sjećanje još uvijek dobro služi, svojevremeno bio i novinar, a nismo baš zapamtili da je taj svojim perom na vrijeme (pa i u nevrijeme) osudio i javno ukazao na Cacina i nedjela njegovih koljača baš na mjestu gdje se prije nekoliko dana ukazao zabrinutog lica i, baš ono specijalno za kamere, namještenog i skrušenog pogleda koji seže duboko u tamu jame gdje je skončalo desetine nevinih Sarajlija… Znaju li one prošlosedmične “zvanice” s Kazana barem imena ljudi čijim se sjenama, kao, klanjaju? Zna li to njihov domaćin, gradonačelnik Sarajeva iz Kiseljaka i višestruki povratnik u SDP, Ivo Komšić, koji je, treba li uopće podsjećati, obavljao kolektivnu funkciju vrhovnog komandanta Armije RBiH i 10. brdske brigada i to u funkciji člana Predsjedništva BiH? Ni do dana današnjeg nije pronađen niti jedan zvanični zapis koji bi dokazao, nagovijestio barem, da se Komšić, igdje i ikada, pobunio zbog zločina vojske kojom je, istina samo formalno, komandovao ili, ako je hrvatsko-jezički razumljivije, zapovijedao.
Zašto se zapravo vraćam neizlječivo potresnoj temi zločina na Kazanima koju sam kao urednik “60 minuta” obrađivao još prije više od 10 godina (dobro, znam da ovi iz NS tu emisiju iskonski mrze od njenih samih početaka!) zbog čega sam, prirodno i zasluženo, platio visoku cijenu javnog blaćenja i ponižavanja dežurnih SDA komentatora i revolveraša?
Kazani su mi, iskreno da kažem, zgodan primjer na kojem se vidi sva nekonzistentnost i licemjerje lidera NS-a i fine gradske raje koji su, to pouzdano tvrdim, uvijek na ključnim i važnim temama bili na istoj liniji sa šovinistima iz SDA. Svejedno je, dakle, da li se radilo o usvajanju kriminalnog Zakona o radu ili o šutnji o zločinima koje su, dozvolite mi da citiram Aliju Izetbegovića, “počinile naše budale”. Da nije bilo tako Dennis Gratz, Peđa Kojović i Sabina Ćudić ne bi mjesecima po društvenim mrežama, od Facebooka do Twittera kako rekosmo, naknadno objašnjavali šta su ustvari mislili kad su glasali da se sudbina radničke klase u pola ove zemlje po direktnom SDA i HDZ nalogu pospremi u kanalizacijsku nemilost vlastitih poslodavaca, niti bi se u glavnom gradu BiH, gdje uostalom NS osvaja većinu izbornih glasova, dvije decenije nakon Dejtona, u filmskoj i pozorišnoj umjetnosti, uporno ignoriralo zločine počinjene unutar sarajevskog ratnog geta.
Ako ništa, u NS-u barem ne fali reditelja, glumaca, scenarista i umjetnika opće prakse koji, umjesto da “počiste smeće u svojoj avliji” (Omiljena pjesma Dine Merlina i himna NS “Ne bi sjala ovako jako…”), radije u glavnom gradu dočekuju Olivera Frljića iza čijeg hrabrog umjetničkog izraza kriju vlastiti kukavičluk i višegodišnje tezgarenje nakamljeno na državne budžete.
Davno sam shvatio da se s Bakirom Izetbegovićem ne mogu složiti niti po jednom važnom pitanju. Ali ipak se slažem s njegovom konstatacijom koju mi je nedavno uz kafu prepričao Izetbegovićev bliski saradnik, a koja kaže: “Kad kažem naša stranka, podjednako mislim i na SDA i na NS”.
P. S. I šta kažete, kada će umjetnici iz NS napraviti predstavu, snimiti film o Kazanima, Trusini, Grabovici…? Ili ćemo taj nezahvalni posao opet prepustiti omiljenom gostu licemjernih organizatora MESS-a i SFF-a, hrabrom i angažiranom umjetniku Oliveru Frljiću?
Autor: Bakir HADŽIOMEROVIĆ
