U kompleks Gradskog groblja u Visokom tokom iduće sedmice bit će dopremljeni tabuti s posmrtnim ostacima pet žrtava genocida u Srebrenici za koje su porodice dale saglasnost za ukop ovog 11. jula na kolektivnoj dženazi.
Na tabute će tu biti postavljene trajne pločice s imenom i prezimenom žrtve, a ispraćaj tabuta na vječni smiraj, u Memorijalni centar Potočari u Srebrenici, planiran je za 9. juli
Iz Visokog, od prve dženaze, skoro 30 godina, Kenan Karavdić ispraća tabute s posmrtnim ostacima ubijenih žrtava genocida.
Karavdić, koji je pomoćnik direktora JKP “Gradska groblja”, kaže da je ovo preduzeće tada iskopalo mezare za 300 žrtava.
– Bilo je veoma neizvjesno to raditi, jer niko do tada nije radio sličan posao. Veliki je to bio broj žrtava i kabura. Mi smo se uhvatili posla – za nekoliko dana morali smo iskopati 300 mezara na livadi koja nije bila ni uređena. Prije svega, vladala je nesigurnost kako će sve ići iz sigurnosnih razloga. Uspjeli smo, uprkos svemu – kaže Karavdić.
Prisjeća se kako je, zajedno s još nekoliko radnika, jedne godine iskopao 775 kabura.
– Nije bilo lahko, kopali smo deset dana s više mašina. Bilo je vruće. Kad smo završili, zadesio nas je prolom oblaka, mezari su se napunili vodom. Imali smo spremne pumpe za iscrpavanje, počeli smo da šalujemo daskama da se mezari ne bi obrušavali, jer deset dana su kaburi stajali iskopani. S ponosom mogu reći da smo dio čitavog projekta i da smo uz žrtve prisutni već 30 godina – navodi Karavdić.
Prisjećajući se prvih dženaza, Karavdić nam je ispričao na koji način su mezari “redani” u Memorijalnom centru.
– U početku je bio dogovor da se kopa po redu, što je nama bilo tehnički lakše, a onda smo već za sljedeću dženazu dogovorili da treba izaći u susret porodicama koje su izgubile po nekoliko članova, da se ostavi rezervacija za članove koje još nisu pronašli. To nam otežava posao, ali barem na taj način možemo suosjećati s majkama – da budu brat do brata, otac uz sina, da budu zajedno. Kopali smo po četiri ili pet članova iste porodice jednog pored drugog. Bilo je slučajeva da su ukopana tri brata i otac – ističe Karavdić.
Kao neko ko je iskopao više od 10.000 kabura za žrtve u Bosni i Hercegovini – od čega više od 7.500 za žrtve genocida – kaže da je žalosno što iz ovog zločina nije naučena lekcija te da posebno zabrinjava to što se zaboravlja šta se desilo prije 30 godina.
– Žalosno je da se genocid negira, da iz Srebrenice nije uzeta pouka. To boli. Jer ja sam gledao posmrtne ostatke žrtava, te kabure nepregledne – ne možeš ostati ravnodušan, bez obzira koliko misliš da si profesionalan. U Bratuncu, kad smo ukopavali bebu od dva mjeseca, mislim da nije bilo osobe koja nije plakala. Tada stane sve, čovjek zanijemi – kaže Karavdić.
Dodaje da je jednako težak i bolan proces reasocijacije, kao i sam ukop.
– Nažalost, tabuti su sve prazniji, nekompletna su tijela, ali po zakonu i vjerskim stavovima to nije nedozvoljeno. Bolno je gledati majku koja ukopava dvije kosti sina. Ostario sam uz tabute žrtava genocida, uskoro idem u penziju. Strah me kada vidim da je sve manje pronađenih žrtava – šta će biti poslije? Moja poruka je: bilo dženaza i ukopa tabuta ili ne bilo – mi moramo organizovati komemoraciju, da se taj dan, 11. juli, obilježi – poručio je Karavdić.
Ističe da je veoma važno što je Bosna i Hercegovina, uz pomoć prijateljskih zemalja, uložila veliki napor da se što veći broj žrtava identifikuje.
– Trideset godina je dug period, ali mogu reći da je u tom vremenu kroz Gradska groblja Visoko ispraćeno čak 10.000 identifikovanih žrtava. U BiH je najviše identifikovanih i vraćenih porodicama u odnosu na broj ubijenih. Ljudi su pomogli da se što više nestalih ukopa. U komemorativnom dijelu imamo 12 ili 13 identifikovanih žrtava koje su nekompletne, a porodice se ne odlučuju na ukop. Bolje je da ima nišan, nego da stoje u stalažama – poručio je Karavdić.
Dodaje da će i ove godine iz Visokog posmrtni ostaci biti ispraćeni kao i ranijih godina, a kolona će se zadržati u Ilijašu, Vogošći, Sarajevu, te se potom uputiti u Potočare.
