Nela me jutros pitala zašto sam se nakon trideset godina sretnog braka odlučila za razvod. Sretan brak? Korona je pokazala tko mi je muž i u kakvoj „sreći“ živim. Skupa smo prvi put u životu provodili dvadeset i četiri sata dnevno.
Ja volim torbe. Drvene, plastične, kožnate, izrađene od slame, papira, stakla… Znam, torbe koštaju, ali život je jedan. Moj bivši muž misli da u našim godinama jedino ima smisla trošiti na preventivne preglede. Natjerao me na kolonoskopiju, srećom uz anesteziju. Ode sedam torbi. I? Doktor je rekao, dođite na kontrolu za deset godina. Gdje ću ja biti za deset godina?
Pred mjesec je dana napravio nekoliko magneta i tri cetea. Stalno sluša što mu govore prevaranti u prodavaonicama zdrave hrane. Imamo čaj za zatvaranje, otvaranje, smirivanje, uznemirivanje i za jačanje apetita. Jebote! Kome nakon korone treba jačati apetit? Bez problema mogu ući samo u njegovu trenirku. Za doručak jede kašu, u nju uvali mljevene sjemenke kojekakvih tikava. Za ručak smo mjesecima jeli pesto od avokada, on ga je spremao, sa češnjakom, ali bez soli. Maslinovo ulje moralo je biti iz Benkovca. Ima li maslina u Benokvcu? Moj bivši muž nije provjeravao.
Jednoga su dana rekli, nema korone. Otišla sam u grad i kupila sedam torbi i privjesak za ključeve, ručni rad, u obliku torbe. Popizdio je. Rekao je da patim od torbatitisa. Moj, hvala bogu bivši muž, uvijek je bio duhovit kad je trebalo po meni srati.
Rekla sam: “Dosta! Dosta mi je tvojih pregleda, umireš od zdravlja, čovječe! Umjesto da se posvetiš meni ti dane provodiš u privatnim klinikama. Majmune, jedini si u gradu koji u privatnoj klinici imaš popust!“ Odselio je u kuću pokojnih roditelja, ja sam ostala u našoj.
On, mislim, moj budući muž, sasvim je drugi čovjek. Od mene je mlađi šesnaest godina, svi muškarci stariji od mene su ili pokojni ili nepokretni ili čekaju u privatnim ambulantama na termin za mijenjanje oba kuka. Lik je pun života. Veseli se nogometu, voli pojesti i popiti, ne voli pesto, voli mene. Zaljubili smo se u jednoj prekrasnoj prodavaonici u Ulici Matije Gupca. On je sebi kupovao ljubičaste cipele, ja sam gledala u ljubičastu torbu.
„Super je torba“, rekao je. Već me godinama nitko ne vidi. Oduševila sam se. „Tvoje su cipele ludilo, koja slučajnost, iste su boje kao i moja torba.“ „Najbolje bi bilo da ih i ti kupiš pa da hodamo kroz život istim korakom.“ Kužite? Koja dobra baza. „Pa da hodamo kroz život istim korakom.“ Otišli smo k njemu doma na piće, ostalo je povijest.
Nikad neću zaboraviti to poslijepodne. Zadrijemala sam nakon seksa, boljela me svaka kost, ali me sreća anestezirala. Kad sam se probudila rekao mi je: „Gledao sam te kako spavaš. Imala si otvorena usta, izgledalo je kao da nebu pjevaš.“ Jebote! Nije spominjao vađenja krvi, analizu mokraće, boju krvi u stolici.
Da, ovog ćemo utorka pripremiti svadbu u opatijskom parku, tamo pokraj crkvice. Nemojte nikome reći. On će na nogama imati one ljubičaste cipele koje sam mu kupila, kupila sam mu i ljubičasto odijelo na prugice i crnu košulju i zelenu kravatu na sitne točke, ja ću biti u crnoj vjenčanici koja će biti u skladu sa njegovom košuljom. Nećemo biti u Gloriji, ali ćemo biti modno usklađeni.
Iz kuće sam izbacila stari krevet, neću spavati na gadnim uspomenama. Jučer su mi montirali Hespo krevet i na njega stavili Hespo madrac koji vibrira tako da se, ako me razumijete, mogu micati, a biti nepokretna. Vjenčat ćemo se, neka to zaista ostane među nama, u crkvi. Nismo kršteni ni jedno ni drugo, svećenik je rekao, nema veze, platite novo zvono.
Moje zlobne prijateljice koje nemaju hrabrosti kroz život hodati u ljubičastim cipelama govore da će to biti brak iz interesa. Bolji je brak iz interesa nego brak bez interesa. Ja imam pare i želim živjeti, on želi pare. I u meni i u njemu gori želja. Može li bolje? „Neće to na duge staze.“ Gadure! Znam. Sve ima rok trajanja. Ja ću rok koji mi je preostao pretvoriti u rokenrol.
