Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u srijedu je, u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorici utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.
Žalbeno je vijeće utvrdilo da je prvostepenskom presudom pravilno utvrđeno postojanje međunarodnog oružanog sukoba, te da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg-Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije. Žalbeno vijeće odbacilo je i žalbene osnove u kojima se tvrdilo da nije postojao udruženi zločinački poduhvat.
Žalbeno vijeće konstatuje da se Praljak ne može smatrati odgovornim za zločine nakon novembra 1993. godine. Međutim, kako je rekao Agius, Odbrana Praljka nije dokazala kako to utiče na sveobuhvatnu presudu. Žalbeno vijeće potvrđuje učešće Praljka u UZP-u.
U odnosu na Praljkovu žalbu da je bio posrednik između Hrvatske i HVO-a u cilju izvršenja udruženog zločinačkog poduhvata, Agius je rekao da Pretresno vijeće nije pojasnilo da li je osuđen i za dijelove nakon što je došao u BiH u novembru 1993. godine – posebno za rušenje džamija i snajperske incidente u Mostaru.
Haški sud je šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata.
Sudsko vijeće je opisalo konačnu svrhu udruženog zločinačkog poduhvata, a Odbrane su osporavale da su taj cilj dijelili Franjo Tuđman i službenici Hrvatske.
Žalbeno vijeće nije našlo da je Sudsko vijeće pogrešno interpretiralo činjenice.
“Njihovi argumenti nemaju meritum i zbog toga se odbacuju.”, kazao je sudija Agius.
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je prvostupanjskom presudom pravilno utvrđeno postojanje međunarodnog oružanog sukoba, te da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije. Žalbeno vijeće odbacilo je i žalbene osnove u kojima se tvrdilo da nije postojao udruženi zločinački pothvat.
Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, u prvostupanjskoj presudi zaključilo je da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.
Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.
U pothvatu su prema nepravomoćnoj presudi sudjelovali bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko, bivši čelnik Herceg Bosne Mate Boban, bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i tadašnji načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić.
