Jedan od najboljih pisaca novije generacije u BiH Elvedin Nezirović maknut je iz radne grupe za popunu aplikacije za kandidaturu Mostara za evropsku prijestonicu kulture 2024. godine.
Direktor Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru maknut je iz radne grupe na zahtjev predsjednika mostarske SDA Salema Marića, zbog toga što “svašta piše protiv SDA”.
Pisac sjajne knjige Boja zemlje u intervjuu za novinsku agenciju Patria kaže kako je u ovoj zemlji danas svako ispoljavanje kritičkih stavova u startu osuđeno na najprimitivnije šikaniranje.
Da li ste stvarno Bošnjak s greškom? Šta vam to nedostaje da budete „pravi Bošnjak“?
Sintagma Bošnjak s greškom koju ste upotrijebili, zapravo je referenca na naziv mog teksta u kojem sam se osvrnuo na nedopustivo ponašanje predsjednika gradskog odbora SDA, Salema Marića, u vezi s mojim imenovanjem u osmočlani tim Odjela za kulturu Grada Mostara, s ciljem popunjavanja aplikacije za kandidaturu grada za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Ono što me čini “grešnikom” jesu stavovi koje iznosim u kolumnama na portalu tačno.net, a u kojima kritikujem mostarsku društvenu stvarnost. Ako analizirate proteklih dvadesetak mostarskih godina, onda ćete vidjeti da grad – ili ako više hoćete, njegov nominalno “bošnjački” dio – nikada nije bio u gorem stanju.
Jedan od ključnih razloga za to jeste, sasvim sigurno, nedostatak ozbiljne javne kritike, odnosno svih onih oblika javnog, demokratskog djelovanja koji bi čelne, prvenstveno bošnjačke političare, natjerao da u svojim glavama pomjere sat i napokon shvate da više ne živimo u vremenu najtvrđe komunističke vladavine, već u dobu gdje su osnovna ljudska prava zagarantovana svima, pa i onima koji se ne slažu s njihovim nazadnim razmišljanjima i, prije svega, jednim hroničnim neradom i nebrigom za građane.
Nažalost, ovdje se svaki oblik ispoljavanja javne, slobodne misli još uvijek pokušava zatrti u samom začetku, a oni koji imaju dovoljno hrabrosti da iznose svoje kritičke stavove, izloženi su najprimitivnijem šikaniranju i, vrlo često, oduzimanju temeljnih ljudskih prava. Stoga s pravom mogu da kažem da Mostarom danas vlada jednoumlje, poltronstvo i karijerizam, a kao neko ko nema nikakav rezervni grad, ko je ovdje rođen i ko ovdje živi čitav svoj život, ja se s tim ne mogu i ne želim pomiriti.
Ko ima pečat kojim se potvrđuje da je neko pravi Bošnjak?
Današnja SDA u Mostaru – tu prvenstveno mislim na onaj njen dio kojem je zvijezda vodilja Marićeva provincijalistička politika – sebi je u potpunosti prisvojila pravo na bilo kakav pomen bošnjaštva u gradu, što je ipso facto potpuno iracionalno. Ti ljudi, koji prije svega nemaju osnovne preduslove da se bave politikom – politički su neškolovani, ljudski nedozreli, ne posjeduju nikakav bonton, ne znaju šta je to kultura dijaloga, ponašaju se kao da je jedan dio grada njihovo privatno vlasništvo – stvorili su jedan društveni sistem gdje se pojmom “Bošnjak” definira isključivo onaj ko niti ima hrabrosti da se javno usprotivi njihovoj retrogadnoj politici, niti uopće ima pravo na svoje mišljenje.
Dobar Bošnjak je, dakle,onaj koji bespogovorno klima glavom osobi koja stoji iznad njega u vertikalnoj hijerarhiji stranačke vlasti i iz tog poltronskog odnosa zauzvrat prisvaja, u vidu zasluga, razne društvene pogodnosti, koje su običnim, apolitičnim ili pak ljudima s drukčijim političkim uvjerenjima, apsolutno nedostižne – od posla u javnom sektoru do povlaštenog statusa u društvu.
Kako smo došli u situaciju da stranački lideri iz odbora za kulturu mogu jednim potezom micati kulturne radnike kao da se radi o šahovskim figurama, a ne o najuglednijim članovima društva?
O tome sam pisao u svojoj posljednjoj kolumni. Radi se o tome da je stvarna moć izmještena iz legalnih državnih institucija u bezlične kancelarije lokalnih stranačkih kabadahija, koji, po nalogu vlastitih, bilo stranačkih, rodbinskih ili nekih drugih interesa, iz sjene upravljaju ljudskim sudbinama. Da stvar bude još i gora, interesne sfere njihovog poigravanja tuđim životima često su inficirane osvetoljubivošću, zlobom i inim primitivnim nagonima, dakle svime onime što može izazvati zadovoljstvo samo kod emocionalno nedozrelih i mentalno nerazvijenih ljudi.
Dakle ako želilmo normalnu i uređenu državu, potrebno je vratiti državnim institucijama moć koja joj pripada, a politiku ograničiti samo na ono što joj je suština: da svojim djelovanjem isključivo kroz institucije državnog aparata, radi na stvaranju boljeg i pravednijeg društva. Bez tog nema napretka niti u jednoj društvenoj oblasti.
Kako je moguće da je Mostar, grad koji je dao takve veličine poput Šantića, danas spao na taj nivo da mu kulturni opstanak i generalno društveni život zavisi isključivo o entuzijazmu pojedinaca poput vas i ljudi okupljenih oko Pavarotija, Abraševića ili Centra za kritičko mišljenje?
To je odlično pitanje, jer su institucije koje ste naveli, bastioni kulture i svih akulturacijskih procesa u ovom gradu. Međutim, teško je doći do potpunog odgovora, jer bi to zahtijevalo jednu mnogo širu analizu. Pa ipak, uvjeren sam da su tome ponajviše kumovale vladajuće političke elite kojima je jedini cilj kulturu koristiti kao političko sredstvo u ostvarenju svojih etno-nacionalnih ciljeva. Odsustvo bilo kakve vizije u profilaciji bh. kulturnog identiteta postalo je, nakon srpskog i hrvatskog, toliko izraženo i unutar bošnjačkog političkog tijela da ga je, posebice u manjim sredinama, kakva je Mostar, nemoguće ne primijetiti.
Georges Deveraux, u svojoj kultnoj knjizi “Komplementaristička etnopsihoanaliza”, kao glavni vid otporu akulturacije vidi puki tradicionalizam, odnosno ustaljeno mišljenje unutar nekog kolektiviteta da valja štovati isključivo ono što je u njegovom identitetu starodrevno, tradicionalističko. U savremenom bh. društvenom kontekstu – a Mostar je samo mikro primjer svega toga – kultura ne samo da se sve više odriče svoje akulturacijske uloge, nego je, usvojivši tribalne modele ostvarivanja, svoje ciljeve definirala, isključivo, kroz tradicionalistički i politički pristup etničkom identitetu.
