Nije tajna da u SDA tinja i raste nezadovoljstvo zbog pozicije u kojoj se stranka našla, a odgovornost za gubljenje koalicijskog kapaciteta i partnerstva sa Briselom i Vašingtonom adresira se tamo gdje realno najviše postoji – prema bračnom paru Izetbegović
Piše: Fadil Mandal / Dnevni avaz
Šemsudin Mehmedović to nije glasno rekao, ali iz njegove posljednje objave na Facebooku može se jasno čuti još jedan poziv na promjene unutar SDA.
Državni zastupnik SDA, koji se godinama pokušava predstaviti kao alternativa Bakiru Izetbegoviću na čelu najveće bošnjačke stranke, izdvojio je mišljenje u odnosu na stavove botovske armije, Refika Lende i raznih drugih trbuhozboraca bračnog para.
Ako je ultimativni zahtjev aktuelnog vrha SDA da bude dio vlasti na federalnom nivou sveden i ako se korak po korak pretvara u golu borbu sa SDP-om i partnerima za komadić vlasti, onda SDA možda treba odstupiti.
To je u suštini Mehmedovićeva poruka kojom ne štedi ni Trojku, ali je u prvom redu upućena Bakiru Izetbegoviću, koji odlazak SDA u opoziciju vidi i kao put prema vlastitom detroniranju i definitivnom odlasku i u političku penziju.
Stoga ne treba gajiti iluzije, a vjerovatno ih nema ni sam Mehmedović, da će Izetbegović mlađi poslušati njegov savjet.
Naprotiv. Prije se može očekivati javno i tajno diskvalificiranje i pljuvanje po samom Mehmedoviću i podsjećanje da je već jednom na Kongresu izgubio u utrci za predsjednika i da je jedini motiv za njegovo oglašavanje na društvenim mrežama, i u javnom prostoru uopće, njegova pusta želja da zasjedne na tron SDA.
U nekim drugim okolnostima slične teze možda bi i imale dominantni utjecaj na razmišljanja široke baze SDA. Međutim, nakon što je Izetbegović ubjedljivo izgubio od Denisa Bećirovića u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, a njegov pretorijanac Haris Zahiragić pozvao na radikalni zaokret vanjske politike SDA, bošnjačko okretanje glave od zapadnih saveznika i trčanje u krilo Rusije, Kine, Irana i Srbije, Mehmedović sigurno može računati na puno viši stepen razumijevanja i podrške unutarstranačkih struktura.
Naime, nije tajna da u SDA tinja i raste nezadovoljstvo zbog pozicije u kojoj se stranka našla, a odgovornost za gubljenje koalicijskog kapaciteta i partnerstva sa Briselom i Vašingtonom adresira se tamo gdje realno najviše postoji – prema bračnom paru Izetbegović.
Nakon odlaska njihovog kućnog obavještajca Osmana Mehmedagića Osmice sa čela tajne službe (OSA), koji je bio moćna batina za discipliniranje, progon i uništavanje političkih oponenata iz drugih stranaka, ali i unutar same SDA, otvara se prostor za sve glasnije istupanje i suprotstavljanje Izetbegoviću i njegovoj namjeri da stranku drži kao taoca feudalne ambicije da čelno mjesto u SDA doživotno ostane rezervirano samo za članove i poslušnike dinastije.
Dodatni problem za Izetbegovića pojavio se tamo gdje se sam godinama hvalio i gdje je mislio da je najjači. Njegova supruga Sebija, direktorica KCUS-a, uskoro bi, odlukom koju je nadležna komisija predložila Senatu Univerziteta u Sarajevu, mogla ostati bez profesorske titule, a sva priča o njenoj svemoći i pameti prijeti da postane prazna ljuštura iza koje se krije falsificiranje postdiplomskog studija i magistarskog rada.
Kada je Edhem Bičakčić, osnivač SDA i prijeratni zatvorski sapatnik njegovog oca Alije iz komunističkog procesa protiv muslimanskih intelektualaca 1983., prije četiri godine zatražio od Bakira da urgentno ukloni svoju suprugu iz vrha stranke i sa pozicija u vlasti, te da proširi koalicioni kapacitet SDA otvaranjem dijaloga sa onima koji su napustili stranku i kritikovali njegovo vođstvo, Bakir je samo lakonski odmahnuo rukom i nastavio po svom.
U drastično izmjenjenim međunarodnim, regionalnim i unutarbosanskim okolnostima u odnosu na 2018., još jedno odmahivanje, zatvaranje očiju pred činjenicama i daljnje srljanje slijepom ulicom moglo bi ga, međutim, itekako skupo koštati.
Nije tu u pitanju samo odlazak sa mjesta predsjednika SDA. Iza Izetbegovićevog tvrdoglavog insistiranja na vlastitoj nepogrešivosti, odsustvu odgovornosti i nesmjenjivosti, krije se i realan strah od mogućeg pravnog i pravosudnog valoriziranja njegovih sabranih nedjela. A nije da ih nema.
