Da li ste se ikada zapitali zašto dijete u rukama prosjaka spava? Prenosimo priču staru nekoliko godina nepoznatog autora koja je posljednjih dana ponovno postala aktualna te se širi društvenim mrežama. Priča je iz inozemstva i internetom se širi na engleskom jeziku.
U blizini stanice metroa sjedi ženska osoba neodređene starosti. Kosa joj je čupava i prljava, glava tužno pognuta. Sjedi na prljavom podu, a pokraj nje stoji leži torba u koju ljudi ubacuju novac. Na njezinim je rukama usnulo dvogodišnje dijete. Ima prljavu kapu i odjeću.
Mnogobrojni prolaznici dat će novac “Madoni s djetetom”. Ljudi poput nas uvijek žale manje sretne. Spremni smo nesretnicima dati posljednju košulju i novčić iz džepa te ne razmišljati dublje o toj temi. Pomaganje se čini kao dobra stvar.
Prolazio sam pokraj prosjakinje mjesec dana i nisam joj davao novac jer sam znao da se radi o bandi te da će novac koji prikupi završiti kod onih koji na tom području kontroliraju prosjake. A oni posjeduju luksuznu imovinu i brojne automobile. Naravno, i prosjaci navečer nešto dobiju – bocu votke i kebab.
Mjesec dana kasnije, dok sam hodao pokraj prosjaka, sinulo mi je! Stojim na prometnom raskrižju, gledam u dijete odjeveno u prljavu odjeću kao i inače. Tada mi se učinilo da nešto nije u redu. Na prljavoj stanici podzemne željeznice dijete spava od jutra do večeri. Nikada ne plače ni ne vrišti, samo leži s glavom zabijenom u krilo svoje MAJKE.
Zašto cijelo vrijeme spava!?
Ima li iko od vas čitatelja djecu? Sjećate li se koliko su spavali u dobi od godine, dvije ili tri? Sat, dva, najviše tri poslijepodnevnog drijemeža (ne u komadu) i opet u akciju. Čitav mjesec, koliko sam onuda prolazio, nisam to dijete vidio budno! Pogledao sam u malenoga čovjeka, zatim u majku, prosjakinju i moja je sumnja narasla.
“Zašto cijelo vrijeme spava?”, pitao sam buljeći u dijete. Prosjakinja se pravila da me ne čuje. Spustila je pogled i sakrila glavu iza ovratnika otrcane jakne. Ponovio sam pitanje. Tada je podigla pogled i iziritirano se zagledala negdje iza mojih leđa. Njezin je pogled izgledao kao da je biće s drugog planeta. “Odjebi”, promrmljala je. “Zašto spava'”, sada sam već gotovo vikao. Zatim me netko primio za rame straga. Okrenuo sam se i ugledao starca koji mi je s neodobravanjem rekao: “Što želiš od nje? Ne vidiš li kako joj je teško u životu?”. Izvadio je nekoliko kovanica iz džepa te ih ubacio u njezinu torbu.
Prosjakinja je rukom napravila znak križa s poniznim i tužnim izrazom lica. Čovjek je otišao te će doma vjerojatno pričati kako je obranio jadnu prosjakinju od bezdušnog čovjeka u metrou.
“Djeca su na heroinu ili votki da ne urlaju”
Sljedećega sam dana nazvao prijatelja. Smiješan je to lik s očima poput maslina, romske nacionalnosti. Završio je tri i pol godine škole. Usprkos nedostatku obrazovanja, gradom se kreće u skupim stranim automobilima i živi u “malenoj” kući s bezbroj prozora i balkona. Od njega sam uspio saznati da je taj biznis, usprkos naoko spontanom djelovanju, vrlo organiziran, a nadgledaju ga organizirane bande prosjaka. Djeca koja se koriste su “unajmljena” od obitelji alkoholičara, ili jednostavno ukradena. Trebao mi je odgovor na pitanje – zašto je dijete spavalo? I dobio sam ga. Moj prijatelj Cigo je najnormalnijim, mirnim glasom, kao da čita vremensku prognozu, rekao nešto što me potpuno zapanjilo: “Na heroinu su, ili votki”. Nisam mogao doći k sebi. “Tko je na heroinu i votki?”. “Dijete, da ne urla. Žena s njim sjedi cijeli dan, zamisli kako je malome dosadno.”
Kako bi dijete spavalo, “nafilaju” ga drogom ili votkom. Naravno, dječja se tijela ne mogu nositi s takvim šokom pa često umiru. Što je najgore, ponekad preminu tijekom “radnoga dana”. A imaginarna majka mora držati mrtvo dijete na rukama do večeri. To su pravila. A prolaznici će ubacivati kovanice, vjerujući da su moralni, pomažući “samo majci”.
Borba s vjetrenjačama
Sljedećega sam dana prošao istom stanicom. Odlučio sam se predstaviti kao novinar i pripremio na ozbiljan razgovor. Međutim, razgovor nije uspio. Dogodilo se sljedeće: Žena je sjedila na podu i u rukama držala dijete. Pitao sam je za djetetove dokumente i, još važnije, gdje je jučerašnje dijete. Jednostavno me ignorirala. Moja pitanja nisu ignorirali ostali prolaznici. Rekli su mi da ni sam pri sebi jer sam vikao na jadnu prosjakinju s djetetom. Sve u svemu, nečasno sam izveden iz podzemne željeznice. Jedino što mi je preostalo bilo je da nazovem policiju. Kada je stigla, prosjakinja s djetetom je nestala, a meni je došlo do mozga da se zapravo borim s vjetrenjačama.
Kada u podzemnoj željeznici vidite ženu s djetetom koja prosi, razmislite prije nego što joj date novac. Razimislite o tome da bi, da nema stotina i tisuća prolaznika koji joj daju novac, posao poput ovoga propao. Taj biznis bi trebao umrijeti, a ne dijete opijeno votkom ili drogom. Ne gledajte s ljubavlju na usnulo dijete, već s – užasom.
(VisokoIN)
