PIŠE: Esad Duraković
Javna rasprava o Zaključku VSTVBiH da se u pravosudnim institucijama, na radnome mjestu, ne smiju nositi vjerska obilježja svjedoči o tome kako nepreciznost u pravu može imati vrlo ozbiljne posljedice i kako u određenim slučajevima, kao što je slučaj sa Zaključkom odnosno Zakonom na koji se on poziva, može djelovati na štetu upravo onih koje treba da štite pravne institucije.
Takav krajnji rezultat predstavit ću u nastavku izlaganja. Pri tome napominjem kako vjerujem da nije postojala loša namjera već je krajnji rezultat nastao zbog nedovoljne preciznosti koja je bila (i ostaje) nužnom naročito s obzirom na delikatnost materije.
Izvor nesporazuma i razložne negativne reakcije javnosti na Zaključak počiva u mnogoznačnosti pojma OBILJEŽJE, pa su pravne instance bile dužne obrazložiti šta se podrazumijeva pod pojmom vjersko obilježje. Obilježje je znak, biljeg, simbol i sl., o čemu svjedoče relevantni izvori u leksikografiji.
Međutim, kada je riječ upravo o vjerskim simbolima/obilježjima, pokazuje se izuzetna složenost toga pojma, onoga šta taj znak predstavlja nekome ko ga nosi i nekome ko se prema njemu svojim stavom odnosi (recipijentu). Istovremeno, valja imati u vidu da ni svi vjerski simboli/obilježja nipošto nisu istoga reda u različitim religijama, a to i jest bit stvari koja je promakla Zaključku, odnosno Zakonu na koji se on poziva. Pokazat ću to očiglednim i dominantnim primjerom.
Kardinalno je pogrešno smatrati mahramu na glavi muslimanke vjerskim simbolom, ili nekim takvim „rekvizitom“, jer je to, prema njenom razumijevanju vjere, strogi vjerski nalog bez koga je njena vjera nepotpuna, čak se poništava
Križ/krst (koji iskreno uvažavam u svakog vjernika) oko vrata kršćanke/kršćana jest vjerski simbol, obilježje. Simbola sličnoga reda ima i u drugim religijama. Kod muslimana je jedan od dominantnih vjerskih simbola polumjesec, ili polumjesec i zvijezda. I jedni i drugi „posjednici“ tih simbola mogu ne nositi te simbole a da takva apstinencija uopće ne utječe na njihovu vjeru, odnosno na njihovu vjerničku predanost. Međutim, kardinalno je pogrešno smatrati mahramu na glavi muslimanke vjerskim simbolom, ili nekim takvim „rekvizitom“, jer je to, prema njenom razumijevanju vjere, strogi vjerski nalog bez koga je njena vjera nepotpuna, čak se poništava.
Nijedna sudska ili politička instanca nema pravo govoriti bilo kojem vjerniku šta jest a šta nije njegova vjera jer se time direktno uzurpiraju Božije prerogative. Milioni muslimanski u svijetu vjeruju da im je strogi vjerski nalog nositi mahramu. Dakle, to uopće nije obilježje – kao znak ili simbol – već je nošenje mahrame suštastveni i bezuvjetan vjerski nalog; mahrama nipošto nije istoga ranga kao križ ili polumjesec.
Stoga, kada određene instance zauzimaju stav o ovom i sličnim pitanjima moraju voditi računa o onome što sam kazao na početku: nije relevantna samo sudska ili institucijska recepcija već postoji i drugi smjer u toj složenoj semiotici – šta to predstavlja milionima ljudi. U konsekventnom promišljanju – a jedino ono jest valjano – to znači da kršćanka može raditi u spomenutim institucijama i bez križa, ili nekog drugog vjerskog simbola, ali muslimanka ne može skinuti mahramu dok je na radnom mjestu jer čvrsto vjeruje da bi time istupila iz svoje vjere. Riječ je o suštinskoj razlici koja obesmišljava Zaključak.
To uopće nije obilježje – kao znak ili simbol – već je nošenje mahrame suštastveni i bezuvjetan vjerski nalog; mahrama nipošto nije istoga ranga kao križ ili polumjesec
(U ovakvim situacijama, katkad se uspoređuje posebna svećenička nošnja kaluđerica i nošenje mahrame, što je opet suštinski pogrešno jer je odjeća kaluđerice obilježje „zanimanja“, poslanja, a ne bezuslovan Božiji nalog da bi se bilo kršćankom.)
Pogledajmo kako se dalje izvode zaključci u konsekventnom promišljanju. Pošto je muslimankina mahrama stanje i uslov njene vjere, a ne neobavezno, „fakultativno“ i rekvizitsko obilježje, onda se ona Zaključkom VSTV, odnosno Zakonom, dramatično diskriminira u odnosu na sve druge vjernice, i to na više nivoa.
Prvo, atakuje se na slobodu njene vjere, a to je temeljno pravo svakog čovjeka. Štaviše, to je nasrtaj na najviši nivo intime svakog individuuma.
Drugo, tako se žena s mahramom diskriminira i u drugim temeljnim građanskim pravima, kao što je jednako pravo na zaposlenje.
Treće, proskribira se cijela jedna kultura i religija, a time se silno i nepotrebno podižu vjerske, socijalne i političke tenzije.
Tako, u ovom slučaju, je pravo suočeno s najozbiljnijom mogućnošću da afirmira pravničko nasilje. Nije potrebno biti odveć uman pa zaključiti kako će, u krajnjem rezultatu, ovim Zaključkom/Zakonom biti pogođene samo muslimanke, jer svi drugi, dok su na poslu u spomenutim ustanovama, mogu apstinirati od nošenja „vjerskih obilježja“, ali muslimanka ne može za to vrijeme skinuti mahramu jer bi time odbacila ono što je u njenoj vjeri jedan o osnovnih naloga.
Odgovarajuće, nadležne pravničke instance ne moraju odustati od zabrane nošenja „vjerskih obilježja“ u navedenim institucijama, već treba da daju tumačenje kako nošenje mahrame za muslimanku nije vjersko obilježje, već je sama bit, ili temeljni nalog njene vjere
Ona je autoritetom pravničke instance dovedena u apsurdnu situaciju: ili da se odrekne svoje vjere, ili elementarnog prava na ravnopravnost i zaposlenje. To je humanistički i pravno potpuno nepravična i nehumana „alternativa“.
Rješenje ovoga složenog problema zapravo je vrlo jednostavno. Odgovarajuće, nadležne pravničke instance ne moraju odustati od zabrane nošenja „vjerskih obilježja“ u navedenim institucijama, već treba da daju tumačenje kako nošenje mahrame za muslimanku nije vjersko obilježje, već je sama bit, ili temeljni nalog njene vjere.
I to je cijela istina, zaista, a nije pravnička domišljatost ili pravničko dovijanje.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Visokoin.com portala.
