Esad Duraković: “Kraljevske” i “obične” hadžije

Ovih dana, dok su hadžije kretale na put ka Mekki, mogli smo čuti kako se najviši nivo vlasti u Saudijskoj Arabiji oglašava pozivajući na hadždž državljane Katara – njih posebno i bez spomena drugih naroda i državljana.

Piše: Esad Duraković

Prije toga, saudijska vlast je učinila nečuvenu grešku, čak svetogrđe, tako što je objavila da zabranjuje državljanima Katara da posjete Kabu, pa je i to bila jedna među mjerama blokade kojom je jedna od najvećih obaveza/institucija islama oskrnavljena prizemnom, čak podzemnom politikom. Obavljanje hadždža je jedna od temeljnih obaveza muslimana (islamski šarti), a uprkos tome politička vlast – upravo ona koja Kabu smatra svojim posjedom – bijaše onemogućila nekima da obave tu temeljnu dužnost muslimana. Strašno! Pozivajući potom državljane Katara da ipak mogu doći na hadždž, ta vlast indirektno priznaje prethodnu zabranu kao svoju blasfemiju.

Iako su ove dvije odluke o istom pitanju – koje je sudbinski važno za vjernike – naoko kontradiktorne, postoji barem jedna važna stvar koja im je zajednička. Naime, obje one izražavaju poziciju moći koja se upliće – arbitrarno, presuditeljski – u ono što je isključivo Božija prerogativa koja je, kao takva, već objavljena u popisu uslova da bi neko bio musliman. (Tako se inače uzurpiraju Božije prerogative u vjerovanju, pa se sudi i vrše se egzekucije na temelju toga ko je, navodno, vjernik a ko nije, i to je jedan od generatora međumuslimanskih ratova danas.) U prvom slučaju – kada je obznanjena zabrana – pozicija moći istaknuta je tako snažno da se Vlast smatrala kadrom da suspendira pravo nekim muslimanima čak i na to da ispune jedan od uvjeta vjerovanja. U drugom slučaju – kada je povučena šokantna odredba – ispoljena je jedna „forma milosti“ (jer se vjeruje, valjda, kako je kraljevska volja uvijek izraz milosti) kojoj apsolutno tu nije mjesto. Jedino pravo rešenje u danoj situaciji bilo je da kraljevska vlast prizna, u punoj vjerničkoj skrušenosti, da je u vjerničkom smislu počinila grijeh a ne samo političku grešku. Tu su pobrkana dva aspekta problema: politički i vjernički. No, skrušenost je očigledno neprihvatljiva kraljevskoj gordosti i osjećaju moći koja se osiono i blasfemično nadmeće čak s Božijim Autoritetom.

U kontekstu ovog izlaganja o (blasfemičnim) incidentima, ukazat ću na još jednu anomaliju u vezi s hadždžom, a koja se prakticira dugo i uporno preobraća hadždž u njegovu suprotnost.

Naime, praksa je da kraljevska dinastija poziva na hadždž određen broj ljudi iz svijeta (tako i iz BiH), plaćajući troškove za hodočasnike. To su tzv. kraljevi gosti na hadždžu. Na ovaj način se također, pod plaštem „dobrote i milosrđa“, ističe pozicija moći i čini se veliko ogrješenje o instituciju hadždža, kao jedan od uvjeta da bi neko bio musliman, ukoliko je u stanju obaviti hadždž vlastitim sredstvima. Na drugoj strani – koji prihvaćaju tu vrstu „dobrote i milosrđa“ – izražena je pozicija fascinacije tom ljudskom „moći“. Musliman je dužan (barem jednom u životu) obaviti hadždž, ako je u stanju (Kur'an, 3:97), ali on to može izvršiti kao obavezu samo vlastitim naprezanjem koje uključuje, naravno, i vlastito materijalno požrtvovanje.

Posebno su važni u ovoj praksi kriteriji prema kojima se odabiru kraljevi gosti. Kao i u svakom drugom kraljevskom miljeu i praksi, osim u bajkama, za kraljeve goste na hadždžu uglavnom se odabiru ljudi koji imaju određene pozicije u nekom društvu/zajednici, čak neka vrsta uglednika i socijalno solidno pozicioniranih ljudi. Zahvaljujući tim naopakim kriterijima, ovo postaje neka vrsta elitističkog hadždža koji tako biva konfliktan s temeljnom idejom hadždža. „Kraljevski hadždž“ – dakle, onaj čije troškove snosi kralj kao „domaćin“ – ne ispunjava bitni uvjet vlastitog požrtvovanja.

Naime, hadždž je jedna vrsta „praizvedbe“ ili „replike“ Kijametskog dana (Dan Ustanuća) među čijim osnovnim obilježjima je potpuna jednakost pred Bogom, osim po dunjalučkom stepenu pobožnosti. Izraz, ili simbol, te sveopće jednakosti jesu ihrami (za sve hadžije ista, jedinstvena i krajnje jednostavna bijela odjeća); svi rame uz rame, u istoj poziciji. I u tom smislu je hadždž veličanstven a kraljevsko privilegiranje, ili protekcionizam, u sukobu su s tom idejom potpune jednostavnosti i jednakosti, te požrtvovanosti.

Ostaje neshvatljivo zašto neki ljudi, neke kategorije izabranika, pristaju da budu „kraljevske hadžije“. Još manje je shvatljivo zašto ulemanske strukture u zemljama iz kojih dolaze takve hadžije ne prosvjećuju ih u vezi s ovim problemom jer je moguće i razumljivo da neki ljudi naprosto nisu svjesni ozbiljnih negativnih implikacija ove vrste hodočašća koje nije, zapravo, ni turizam već ozbiljna vrsta krivotvorenja.

Da li je to jedan od oblika servilnog pristajanja uz ovakvu poziciju kraljevske moći, ili privilegiranosti, upravo tamo gdje vrhuni jedino Božija Svemoć i gdje jest, gdje bi morala biti, potpuna i sveopća jednakost ljudi?!


Stavovi izneseni u tekstu odražavaju mišljenje autora teksta, a ne nužno i stavove Portala.

Vezani članci

O Štulićevim fazanima

Visokoin.com

Davora i Adisa ubila je država koja je kao stvorena za kriminal

Visokoin.com

Esad Duraković: Politizacija vjere i sakralizacija politike

Visokoin.com

Cenić: Zanoćiš u BiH, ustaneš u potencijalnom kalifatu

Visokoin.com

Dragan Bursać: Zagrobni život Donne Ares

Visokoin.com

Jasmin Ahić: Kako se danas brani Bosna i Hercegovina?

Visokoin.com