Slučaj Mladena Dulića (22) iz Laktaša, koji je izvršio samobustvo nakon što je snimljen na razgovoru za posao, a potom ismijavan na društvenim mrežama, otvorilo je niz pitanja, ali i ono najvažnije – da li će radnik sa benzinske pumpe koji je neovlašćeno snimao i ismijavao mladića odgovarati i da li mu se na teret može staviti krivično djelo “podsticanje na samoubistvo”, piše Nova.
Tragedija koja je zadesila Laktaše, kada je Mladen Dulić minule sedmice sebi oduzeo život, ne prestaje da potresa javnost. Dulić je sahranjen u nedjelju na lokalnom groblju, osumnjičeni radnici sa pumpe V. T. i D. K. privedeni su zbog sumnje da su počinili krivično djelo “neovlašteno fotografisanje”.
Dio javnosti zapitao se da li bi osumnjičeni radnici sa pumpe, budući da u Krivičnom zakoniku postoji član posvećen krivičnom djelu “podsticanje na samoubistvo”, mogli da odgovaraju za ovo djelo. Kako su za list “Nova” objasnili stručnjaci, problem sa njim javlja se u samom dokazivanju, a praksa kažnjavanja gotovo da ne postoji.
„Jako teško da ovdje ima elemenata krivičnog djela podsticanje na samoubistvo, eventualno peta stavka. Ono se svodi na to da neko konkretnim radnjama navede nekoga da izvrši samoubistvo ili mu pomogne u tome. Bez obzira što se ovo ponašanje ne može opravdati, ipak ne možemo reći da je radnik sa pumpe imao namjeru da navede dječaka da se ubije“, navodi advokat Ivan Simić.
Dio zakona u kom se ovo djelo opisuje, odnosno peta stavka, glasi: “Ko surovo ili nečovječno postupa sa licem koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, pa ono usljed takvog postupanja izvrši ili pokuša samoubistvo koje se može pripisati nehatu učinioca”. Ipak, ovo se više svodi na konkretne radnje i doslovno pomaganje u izvršenju suicida.
„Ukoliko neko hoće da se ubije, pa mu daš oružje, ukloniš prepreku, stvoriš mu priliku. Eventualno bi možda mogla ta peta stavka da prođe, iz nehata. On je došao i tražio posao, pitanje je i da li je tu u poziciji zavisnosti. Taj odnos zavisnosti bi morao biti trajnijeg karaktera“, objašnjava Simić.
Video zapis ponižavanja mladića ubrzo je obrisan sa društvenih mreža, a kako navode mediji, komentari ispod snimka su bili jezivi. Između ostalog, navodi se da su korisnici društvenih mreža pisali mladiću „da se ubije“.
Sagovornik Nova.rs objašnjava da ni takve riječi nisu navođenje na suicid.
„Ovo krivično delo ima drugačiji karakter – kada konkretnim radnjama nešto preduzimaš, ukoliko si saučesnik, ako si aktivno pomagao. Jako teško se dokazuje, radnje moraju biti konkretne, ukoliko ne postoje snimci i svedoci, teško je dokazivo. Ta su krivična dela u praksi poprilično retka. Ipak je samoubistvo na kraju lični čin“, objašnjava Simić.
O tome da se ne može dokazati direktna veza između Mladenovog samoubistva i ponašanja radnika, za list „Nova“ objašnjava specijalista medicinske psihologije Ivana Peruničić Mladenović.
„U ovom slučaji ne može se dokazati direktna veza između ponašanja aktera i razmišljanja koja su dovela do tragičnog ishoda mladića, posebno što je sporni snimak očigledno samo povod za kasnija ismijavanja na društvenim mrežama za koje ne možemo ni pretpostaviti kojeg su obima i sadržaja bili, zatim u kakvim su relacijama bile žrtva i osobe koje su vršile digitalno nasilje i na kraju kako je to sve žrtva subjektivno doživjela“, ističe Peruničić Mladenović.
Hitno nam je potreban zakon o digitalnom nasilju
„Ovo govori koliko su društvene mreže postale opasne, mora se sistemski raditi na sankcionisanju širenja i pronošenja ovakvih stvari. Danas ako širiš nešto o nekom političaru, odmah te procesuiraju, a ako prenosiš nešto drugo nikoga i ne zanima. Trebalo bi da se poradi na tome da se sankcioniše svako ko širi sadržaj koji je degradirajuć. Moraju se inkriminisati radnje koje su digitalno nasilje, to bi mogao biti pravac razmišljanja – radnja buduće inkriminacije“, ističe Simić.
Da je digitalno nasilje zakonom nedovoljno definisano, naglasila je i psihološkinja Peruničić Mladenović.
„Negativne, pa čak katastrofalne, posljedice digitalnog nasilja nisu dovoljno istaknute, uglavnom se svodi na pisanje medija, pojedinačna savjetovanja bez organizovane edukacije za šire i rizične grupe, kao što su adolescenti, djeca, vulnerabilne osobe. Praksa kažnjavanja ostavlja utisak nedovoljne definisanosti u zakonodavstvu, ali i još uvijek rijetkog prijavljivanja i teške dokazivosti“, tvrdi naša sagovornica i dodaje:
“Dio rješenja problema bi bio da se već u okviru školskog sistema osmisle programi koji bi učili djecu većoj toleranciji, emaptiji, u kojima bi savladavali vještine sagledavanja sebe u kontekstu interpersonalnih relacija, kako bi bili u stanju da prepoznaju posljedice svojih riječi i postupaka po druge”.
