Ustajanje u šest ujutro, doručak, misa, redovni kućni poslovi, ali i rad izvan samostana svakodnevnica je časnih sestara u Bosni i Hercegovini. Rade i žive okružene vjerom i dobrim djelima. Posljednjih dana bile su okupirane pripremama za najveći kršćanski blagdan Uskrs.
Bojile su jaja i čistile, više nego inače, prostorije Franjevačkog samostana “Duha Svetoga” u Fojnici. Trenutno ih je tri u ovom samostanu.
Život u samostanima uvijek je, ljudima koji žive izvan njega, zagonetan i zanimljiv. Međutim, nema tu nikakve tajne, sve su to vrijedne žene koje su odlučile život posvetiti vjeri, ali i obavljati kućne poslove kao i sve druge domaćice.
Sestra Lidija Jurišić trenutno je na službi u Sarajevu, a u samostan je došla 1976. Službovala je na više mjesta u BiH, ali i Hrvatskoj.
– Imala sam 15 godina kada sam došla u samostan. Htjela sam to, odvažila sam se i to je išlo korak po korak. Zašto baš ja iz svoje porodice je i meni tajna, ali kroz jedan put, hod sve više vjerujem i shvatam da je to ono što sam htjela i da je moje mjesto ovdje, ispričala je sestra Lidija.
Rad u školama, bolnicama, vrtićima
Dok razgovaramo stojimo ispred kuće za časne sestre ispod zgrade samostana u Fojnici koja se obnavlja. Nekada mjesto u kojem su živjele časne sestre opet će imati istu ulogu.
– Kuću za časne sestre su svećenici, franjevci samostana u Fojnici iznajmili sestrama ‘70-tih godina. Sestre su tu kuću uredile, popravile i tu su se naselile. Tada su sestre radile u domu zdravlja, specijalnoj bolnici, banji…Tu su bile i naše najmlađe kandidatkinje, djevojke koje su se spremale biti časne sestre. Tu su završavale osnovnu školu. Nažalost, u vrijeme rata, 1993. godine, sestre su otišle iz te kuće. Sada smo se vratile, zahvaljujući fratrima ovog samostana, koji su nas ponovo udomili. Obnova kuće je počela prošle godine i mislim da ćemo do jeseni ponovo biti u svojoj kući, istakla je sestra Lidija.
– Nešto još specifično za nas, koje imamo naziv školske sestre franjevke. Bavimo se odgojem djece i mladih. Vjerujem da ćemo i ovdje, kuća je tako i zamišljena, moći nešto raditi sa djecom, sa mladima i jednostavno, želimo živjeti u ovom gradu, sa ovim ljudima, želimo biti otvorene za sve one kojima je na srcu mir, dobro, ljubav…, istakla je Lidija.
– Naša zajednica broji 243 sestre i od toga broja više od 100 je u BiH, Hrvatskoj i inostranstvu, ali najveći dio nas je u BiH, oko 110, naglasila je sestra Lidija.
Govoreći o smanjenom broju djevojaka koje žele postati časne sestre, sestra Lidija je pojasnila da je razlog vjerovatno što je manje djece u porodicama, ali i da se negdje izgubio smisao za žrtvu.
Poziv na život
Uskrs je, kako je kazala, praznik koji je uvijek ispuni radošću jer je to “poziv na život”.
– Uskrs i budi nadu da ipak, dobro, ljubav, praštanje pobjeđuju ma koliko nekad nam se činilo da zlo dominira. To je poziv na radost, život, to je nada, dobrota koja nas izdiže iznad svega ovoga, poručila je sestra Lidija.
Sestra Simplicija Budimir prisjetila se svog djetinjstva kada se odlučila za ovaj poziv.
– Došla sam u samostan sa 16 godina i onda je išlo sve po redu, malo rada, malo škole, novicijat, privremeni i vječni zavjeti, školovanje i razne dužnosti. U ovaj samostan sam došla 2008. i vršim službu sakristanke, sviračice, ispričala je sestra Simplicija.
Uskrs je i za nju veoma važan, ali je, prema njenim riječima, najvažnija duhovna priprema za ovaj praznik.
