Ove godine obilježava se 200. godišnjica nastanka prve fotografije u svijetu, koju je 1826, u malom francuskom selu napravio Francuz Joseph Nisephore Niepce, pod nazivom “Pogled s prozora u Le Grasu”. A 134 godine kasnije, u Kaknju je strastveni fotograf Ljubo Ćurić načinio historijski snimak za ovaj grad
Među značajnije ovogodišnje jubileje ubraja se i 200. godišnjica nastanka prve fotografije u svijetu, koju je 1826. godine napravio Francuz Joseph Nisephore Niepce pod nazivom “Pogled s prozora u Le Grasu”. Na fotografiji je prikazan pejzaž malog francuskog sela Le Gras i smatra se prvom fotografijom napravljenom fotoaparatom.
Pojam fotografija javlja se trinaest godina kasnije (1839), a u upotrebu ga je uveo britanski naučnik sir John Herschel, načinivši kovanicu od dvije starogrčke riječi: fotos, što znači svjetlo i grafo – pišem, pa u konačnici to znači pisanje svjetlom.
Vjeran dokument
Fotografija, kako je definiše Wikipedia, vrsta je vizuelne umjetnosti koja pripada likovnoj umjetnosti. Fotografija je zapravo uhvaćen trenutak neke pojave, događaja ili ličnosti (zaleđen za pamćenje), koji je snimio autor jednostavno nazvan fotograf. Pojava fotografije, kao društvenog fenomena, izazvala je revoluciju, jer su nastale kulturološke i sociološke promjene u društvu, pa se ovaj novi medij počeo koristiti kao sredstvo za dokumentovanje stvarnosti, stvarajući trajne zapise historijskih trenutaka svakodnevnice.
Danas fotografija ima svestranu primjenu, najčešće kao ilustrativna tehnika: u novinarstvu, marketingu, propagandi i slično, zatim u nauci, tehnici, medicini, kriminalistici i drugim oblastima. Nesporna je informativna i ilustrativna uloga fotografije. Kao vjeran dokument, za nju se uvriježila krilatica: fotografija pokazuje/vrijedi više od hiljadu riječi. Kako živimo u vrijeme slika/fotografija, to ona na društvenim mrežama postaje glavni način izražavanja, te je sve popularnija od teksta, jer upečatljivo pokazuje i prikazuje našu stvarnost (ljude, pojave i događaje).
Svjedoci smo da se fotografija do pojave interneta, kao univerzalnog medija, koristila kao osnovni medij u informisanju stanovništva, ponekad i bez dodatnog teksta, o čemu svjedoče (i danas ponegdje prisutne) zidne novine, na kojima se događaj prikazuje slikovno, a u gradovima su bili (a negdje i danas) uobičajeni i panoi, na kojima se isključivo fotografijama (raznih formata) prikazivao neki događaj. U posljednje vrijeme sve više se organiziraju i izložbe fotografija o raznim historijskim događajima i ličnostima. U tim slikovnim aktivnostima ponekad se – učestalijom pojavom radova i svojim vještinama i umijećem – isticao i ističe fotograf, kao autor tih snimaka.
Prisjećanje na nastanak prve fotografije u ovoj 200. godišnjici njenog postanka, vraća me u mladalačke dane u Kaknju, u prve godine druge polovine 20. stoljeća, kada je ova vrsta medija bila vrlo popularna i cijenjena. Jedan od prvih Kakanjaca koji je kao način informiranja stanovništva koristio fotografije poredane na panou – pored tadašnjih novina Rudnika Glasa rudara – bio je strastveni fotograf Ljubo Ćurić (Visoko, 1910. – Kakanj, 2000.). Iako veliki zaljubljenik u fotografiju, baveći se njome amaterski, u gradu nije imao fotografsku radnju, nego ih je izrađivao u svom stanu, a kao službenik bio je zaposlen u direkciji Rudnika. Uz to, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, volonterski je vodio i općinsku organizaciju Crvenog krsta.
Ljubo Ćurić
Ljubo je u Kakanj došao 1937. godine, nakon što je u Visokom završio Franjevačku gimnaziju, zaposlivši se u Rudniku. Kako je po prirodi bio veliki humanist, šezdesetih godina prošlog vijeka prihvatio se ni malo lahkog zadatka da vodi Crveni krst, organizujući razne vrste manifestacija, od kojih su bile najpoznatije dobrovoljno darivanje krvi i kursevi za obučavanje pružanja prve pomoći. Naravno, s ostalim članovima Crvenog križa prikupljao je i pomoć najsiromašnijim ljudima u vidu hrane, odjeće i obuće. Sve te i druge aktivnosti Ljubo je, kao strastveni ljubitelj fotografije, bilježio svojim fotoaparatom, a fotografije, uz malo teksta, izlagao na nekoliko panoa u gradu. Po tome su Kakanjci i Kakanjke Ljubu prvo i upoznali, možda i prije nego kao rukovodioca Crvenog krsta. Šezdesetih godina prošlog vijeka, Ljubo bi poneku od tih fotografija slao i rudničkim novinama Glas rudara, pa je i šira čitalačka publika saznala ne samo novosti iz Crvenog krsta, nego i da u gradu postoji veliki humanist i fotograf.
Polaznici kursa prve pomoći u Kaknju, 1970.
Ali, kad je riječ o fotografiji i informisanju građana, nije se sve završavalo samo na tome. Kako je Ljubu krasilo i još nekoliko vrlina, pa i altruizam, on je želio da to svoje znanje i umijeće fotografisanja i izrade fotografija prenese i na svoje sugrađane, te je obučavao mlade Kakanjce ovoj vrsti hobija. Tako je prva saznanja o fotografisanju od Ljube naučio kasnije poznati i uspješni kakanjski fotograf Meho Kubura, koji će nakon položenog ispita otvoriti i svoju radnju kod Čobine kuće. Na kraju života i završetka fotografisanja, Ljubo je svoje fotoaparate poklonio upravo porodici Mehe Kubure, a svoje umijeće fotografisanja je prenio i poznatom kakanjskom sakupljaču starina Našidu Spahiću, kao i još nekima.
A gdje je Naser?
Više je anegdota o Ljubinom fotografisanju, ali mi se čini najzanimljivijom ona iz 1960. godine. Tada je predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito svog gosta – egipatskog predsjednika Gamala Abdel Nasera – vodio u Sarajevo, da mu pokaže glavni grad Bosne i Hercegovine. Prema državnom protokolu, na tom putu Titov Plavi voz nakratko se zaustavio i na željezničkoj stanici u Kaknju, kako bi njega i njegovog gosta pozdravili Kakanjci i Kakanjke. Taj trenutak Ljubo je ovjekovječio svojim fotoaparatom iz neposredne blizine. Ali Ljubi nije bilo dovoljno da samo načini snimak prolaska Tita kroz Kakanj, nego je želio da tu fotografiju i pokloni predsjedniku. Zato se Ljubo, istog dana, nakon povratka Tita i Nasera iz Sarajeva, ponovo našao ispred Plavog voza, uručujući predsjedniku svoj uradak. Kad mu je predao fotografiju, Tito ju je pogledao upitavši Ljubu:
“A gdje je na fotografiji Naser?”, jer lika egipatskog predsjednika na fotosu nije bilo.
Snimak Ljube Ćurića: Tito u Plavom vozu 1960. godine na Željezničkoj stanici u Kaknju
Ljubu pitanje nije zbunilo, već se brzo snašao kazavši:
“Druže Tito, u momentu mog snimanja Naser nije bio na prozoru.”
Ovu anegdotu stari Kakanjci i Kakanjke i danas rado prepričavaju prilikom spominjanja imena Ljube Ćurića, od čijeg su se odlaska sa ovoga svijeta navršile dvije i po decenije.
Tako u kolektivnoj memoriji starijih Kakanjaca i Kakanjki osta lijepo i toplo sjećanje na ovog velikog humanistu i strastvenog fotografa, čije desetine fotografija sa gradskih panoa iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća brižno čuva njegova kćerka Bojana, koju Kakanjci poznaju kao bivšu općinsku službenicu iz Imovinsko-pravne službe.
