Projekt menadžer nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa (CCI) Adis Arapović ocjenjuje da je BiH postala talac interesa nekolicine ljudi iz vodećih i vladajućih političkih stranaka, čiji trenutni interes nije napredak na evropskom i reformskom putu.
“Bh. politički lideri su previše napuhali balon očekivanja, i kod domaće i kod evropske javnosti, i sada taj balon naprasno ispuhuje”, kaže Arapović za Radio Slobodnu Evropu. On navodi da je to, pored ostalog, posljedica pokušaja, koji traje duže od dvije decenije, da od stanovnika BiH naprave stado koje ide za zvonom, umišljajući da su oni to zvono.
RSE: Predstavnici vlasti u BiH tvrde da se Reformska agenda ostvaruje uspješno, dokanaliza Centara civilnih inicijativa govori sasvim suprotno. Kako ocjenjujete ispunjavanje zadatakakoje je BiH preuzela podnošenjem zahtjeva za članstvo, odnosno usvajanjem Agende?
Arapović: Prije svega, to su dva odvojena procesa. Vlasti u Bosni i Hercegovini i političke stranke, i vlade formirane nakon izbora 2014. godine, potpisale su taj jedinstveni dokument koji se zove Reformska agenda za BiH. U njemu ima nekih 170 mjera, među kojima su zakoni i strategije i mnoge druge odluke. Najveći zamah ili najveći uspjeh zaista jeste napravljen u nekih prvih godinu, godinu i po dana mandata, dakle – krajem prošle godine.
Unazad nekoliko mjeseci tekuće godine, rezultati su zaista poražavajući. Prohodnost zakona, donošenje odluka je vrlo sporo ili nikakvo. Neki izuzetno bitni zakoni i odluke iz Reformske agende nekoliko puta su oboreni u Parlamentu, recimo zakon o PIO u Federaciji, ili zakon o akcizama na nivou Bosne i Hercegovine, što će reći da se izgubio taj reformski zamah, da su reformske stranke, odnosno vlade, preopterećene međusobnim političkim obračunima i da je sada cjelokupni reformski proces negdje na margini njihovog interesovanja.
Drugi paralelni proces jeste ovo što se tiče direktno evropskog puta. Bosna i Hercegovina je, iako po mom sudu usiljeno i bez jake kredibilnosti, uložila aplikaciju. Mi smo tražili, formalno, aktom Predsjedništva prijem u Evropsku uniju. S druge strane, dobili smo Upitnik i evo, osam mjeseci nakon toga, Upitnik nije popunjen, nismo ni blizu toga da se usaglase neki krucijalni odgovori, a posebno da se isti prevede. Uprkos obećanjima i članova Predsjedništva i predsjedavajućeg Vijeća ministara i mnogih drugih političara da ćemo mi već u prvoj polovini 2018. godine završiti popunjavanje Upitnika, da ćemo najdalje u devetom mjesecu vrlo vjerovatno dobiti kandidatski status, pa su sami sebe korigirali i pomjerili to na kraj godine.
Evo, ovih dana govore da će to biti, u najboljem slučaju, sredinom naredne godine. Dakle, to je zaista bilo jedno veliko bacanje prašine u oči narodu – da cijeli reformski proces i evropski put Bosne i Hercegovine ustvari bude sadržajan i brz onoliko koliko u datom trenutku odgovara samoproglašenim političkim elitama u BiH. U ovom trenutku mi smo taoci interesa nekolicine ljudi iz vodećih i vladajućih političkih stranaka, a njihov trenutni interes je da nema velikog progresa ni na evropskom niti na reformskom putu.
RSE: Treba li objašnjavati razloge za takvu situaciju?
Arapović: Zašto se to dešava – svima je jasno. Predizborna kampanja je takoreći već u zamahu, kao da su izbori u ovom a ne oktobru naredne godine , potpuno iracionalno. To definitivno nikome ne donosi veliku korist. Sve što oni sada pokušavaju uraditi jeste prebaciti odgovornost za neuspjehe na neku drugu adresu. Oni su previše napuhali balon očekivanja, i kod domaće i kod evropske javnosti i sada taj balon naprasno ispuhuje, a adresiranje odgovornosti se pokušava prebaciti na neku drugu stranu.
Upravo zbog toga CCI jeste unazad godinu dana radio vrlo detaljan monitoring reformskog procesa, provedbe Reformske agende, paralelno prateći evropski put. Ono što je definitivno lako dokazivo, svakome vidljivo, jeste da su reforme u ovom trenutku na margini interesovanja domaćih političara, a da je evropski put takoreći potpuno blokiran – ne samoizostankom dogovora oko Upitnika, nego i posljednjim dešavanjima, recimo u vezi s Ugovorom o Transportnoj zajednici itd. Očigledno je da postoji sukob ili konflikt između interesa političkih elita i interesa države, interesa građana, pa čak i volje Evropske unije da nam na tom putu pomogne. Dakle, sve je to na jednoj strani, a na drugoj strani su partikularni, vrlo lični, ili, ako hoćete, politički interesi ljudi iz vrhova vladajućih političkih stranaka.
RSE: Ima li iskrenosti bh. političara kada kažu da žele uvesti svoju zemlju u EU, dok se na drugoj strani više ‘posvećuju’ međusobnim razmiricama, svađama, stalnim dizanjem političke temperature, optužbama i zaključcima ‘kako se s onim drugim’ ne može raditi?
Arapović: Možda su iskreni, pod uslovom da to bude pod njihovim uslovima. Dakle, to je beskonačno licemjerje da gotovo sve jedan političar izražava deklarativnu podršku evropskim integracijama do momenta kad se trebaju donositi određene odluke. A onda počnu da uslovljavaju cjelokupnu Evropsku uniju svojim zahtjevima i svojim tobožnjim specifičnostima. Nevjerovatno zvuči, naravno, činjenica da je 28 država prihvatilo Aquis communitaire, da je 28 država Evropske unije prihvatilo pravila na kojima je uspostavljena EU, a onda se nađu neki trećerazredni političari iz Bosne i Hercegovine koji kažu: ‘Ne, ta pravila ne mogu da važe za nas. Ako vi želite da mi pristupimo Evropskoj uniji, onda će to biti pod našim a ne po vašim uslovima’. To je, ustvari, licemjerje i zbog toga je onda nedvosmisleni odgovor na Vaše pitanje: Oni definitivno nisu iskreni kada to govore jer njihovi interesi ne korespondiraju. Njihovi interesi nisu u skladu sa ciljevima evropskih integracija.
Naprosto, evropske integracije znače vladavinu prava, znače pravni poredak, znače snažne institucije i znače prihvatanje pravila jednog velikog kluba. A u taj klub ulaze samo oni koji prihvate pravila i počnu se ponašati kao ostali članovi toga kluba. Naši političari nisu dorasli ni svojim kapacitetom niti svojim interesima pravilima toga kluba i sve izvan toga je, ustvari, jedna velika šarena laža za javnost – tobožnji reformatori, tobožnji Evropejci. Istina je potpuno suprotna. Nikakav evropski standard, nikakva standardizacija domaćih okolnosti, jačanje države, jačanje vladavine zakona, jednakost pred zakonom, suzbijanje korupcije, dakle, sve ono što je očigledna prisutnost u bh. društvu, ne ide na ruku domaćim političarima u kontekstu evropskih integracija. Svaki korak ka Evropskoj uniji znači manje moći u političkim strankama, a više moći u institucijama, manje moći u rukama lidera kojekakvih političkih organizacija, a više moći u poretku, u zakonu, u Ustavu.
Na koncu – u rukama građana koji su te ljude i doveli putem izbora u vrlo plaćene fotelje. Nema više sumnje da dobrom dijelu vodećih političara u ovoj zemlji ni na kakav način ne odgovara red. Red znači zakonitost, a zakonitost znači preispitivanje njihove lične, krivične, političke, etičke i svake druge odgovornosti. Kad ima reda, nema ovakvih političara. I to je puka istina.
RSE: Šta nas, po Vašem mišljenju, čeka do izbora 2018. kada je već sada očigledno da se vodi ‘bespoštedni politički rat’?
Arapović: To jeste, zaista, pitanje svih pitanja. Ja sam time i počeo naš razgovor – da se domaći političari ponašaju kao da su izbori za tri mjeseca a ne za petnaest mjeseci. Naprosto je nevjerovatno s kakvim rizikom oni ulaze u posljednju godinu mandata. Razumljivo je donekle kad opozicija ima jaki gard i u svakom trenutku opozicijski djeluje, radeći, između ostalog i na destabilizaciji političkih prilika za svoj interes, ali je potpuno neracionalno, nerazumljivo, kad vladajuće stranke rade sve na destabilizaciji političkog, ekonomskog, socijalnog i svakog drugog konteksta.
A to gotovo svi rade, i to na jednake načine. Ja naprosto ne mogu izdvojiti nikoga ko je ovdje progresivna snaga, ko je generator uspjeha, a neki drugi su nešto drugo. Gdje nas ovo može dovesti? Nigdje u korist države i nigdje u korist građana. Ova vlada ili ove vlade, prije svega mislim na Vijeće ministara i Vladu Federacije, vrlo vjerovatno ulaze u istu sudbinu koju je imala vlada tzv. platforme, u prethodnom mandatu, kada će premijeri biti potpuno bespomoćni u odnosu na ono šta se dešava u parlamentima, kada će vlade biti neformalno manjinske jer iza njih neće biti stabilnih parlamentarnih većina, kada zakoni neće prolaziti, izuzev onda kada se napravi beskrupulozna politička trgovina kada određenim strankama neka rješenja odgovaraju, a ne državi i ne narodu, i to iscrpljivanje zaista može trajati narednih godinu dana. Presudni momenat će biti ovih nekoliko zakona koji bi se trebali naći u proceduri narednih nekoliko mjeseci – zakon o PIO-u, zakon o akcizama, Izborni zakon, ova SNSD-ova inicijativa o Ustavnom sudu i, naravno, budžeti za narednu godinu.
Čini mi se da će na pitanju budžeta za narednu godinu da padnu sve maske. Nakon toga, vrlo vjerovatno, nestaće i bilo kakve primisli o parlamentarnim većinama. Ja, iskreno, ne mogu da zamislim neko znatnije približavanje stavova stranaka koje su ovako duboko iskopale tranšeje jedne prema drugima i na tome grade cjelokupnu kampanju za naredne izbore.
RSE: Imaju li građani potpunu informaciju o stanju u zemlji – javni dug, siva ekonomija, zapošljavanje podobnih u javnoj administraciji i pored odluka da se to prekine, itd.? Koliko su uopšte zainteresovani da znaju pravo stanje stvari u svojoj zemlji?
Arapović: Mislim da građani zaista žele. Ne mislim da iko normalan, racionalan, ko želi graditi svoj život, svoju porodicu, svoj biznis, svoju sudbinu u ovoj zemlji, da to želi raditi lišeni informacija. S jedne strane, zaista jesu potrebe ljudi da žive u normalnom društvu, da i mi uživamo neki prosperitet, neko blagostanje, ali najveća prepreka tim našim željama, tim našim snovima, tim našim nadama jesu naši političari. Nažalost, većina njih je dobila i poziciju i privilegije zahvaljujući našim glasovima. Dakle, niko tamo nije oktroiran, niko tamo nije postavljen voljom nekog kralja ili bilo kojeg visokog predstavnika. Svi naši političari su tu zahvaljujući našem znanju ili našem neznanju, našoj volji ili odsustvu naše volje. Moramo naprosto naučiti šta znači demokratija, a demokratija podrazumijeva dvostruku odgovornost – i onih koji biraju i onih koji su birani.
Ako želimo biti odgovorni, za početak moramo biti informirani, moramo nešto znati o vlastitoj državi, o politici, o odgovornosti, o zadaćama naše vlade, o njihovim uspjesima i njihovim neuspjesima i da na temelju toga racionalno rasuđujemo kome na narednim izborima dati glas. Sve drugo je, ustvari, stado, stado koje slijedi zvono, a naši političari uporno, već dvije decenije, od nas ne pokušavaju napraviti prosvijetljenu naciju, već stado koje ide za zvonom, a oni su nam, tobože, zvono.
(RSE)
