Amra Babić je jedna potpuno bezvrijedna žena koju je stranka odgojila, odljuljala i učinila načelnicom. Da joj nije bilo političke podrške i promocije, zauvijek bi ostala anonimna, nesposobna i nevidljiva. Tako danas političku figuru Amre Babić objašnjava njena bivša politička partija.
Ovo budi znatiželju: kako će stranka sa takvom pričom ponuditi novog kandidata i je li i on potpuno bezvrijedan čovjek koji postaje načelnik zato što je tako odlučila SDA. Jesu li i drugi kandidati i članovi SDA, poput Amre Babić, promovisani zahvaljujući velikodušnosti određenih političkih krugova, ili su tamo bili zahvaljujući stručnim referencama i znanju, i viziji da će baš oni donijeti dašak kredibiliteta i znanja koji će Općinu, javne ustanove i institucije učiniti boljim?
S druge strane, znatiželju budi i pitanje kako ćemo danas prihvatiti kredibilitet Amre Babić, ako prelistamo sve one poruke iz ere stranačkog djelovanja, ako znamo da su svi njeni današnji oponenti i njeni jučerašnji prijatelji. Vidio sam, dakako, da je politika čudna igra i da je politička visprenost nešto sasvim obrnuto od onoga čemu su nas učili u školi. Kojim će argumentom načelnica danas objasniti da je njen današnji tim kredibilan, a onaj bivši potpuno promašen i pogrešan?
I tu u suštini i završava sve što je zanimljivo oko izbora 2016.godine.
Na čijoj ste strani?
Ima nečega potpuno suludog u političkom momentumu Visokog, u otvaranju juna 2016.godine. Niko ne može i ne smije da bude neutralan. I iz njene bivše političke stranke a i sa komunikacijskih izvora Amre Babić sam čuo osude neutralnih. Nije to, mon amis, način na koji ćete motivisati svijet koji želi da bude neutralan i nije to način na koji ćete učiniti dobro, ni sebi ni ovom svijetu. To je najstrašnija poruka iz najstrašnijih političkih vremena i prostora. Poznajemo se lično, koliko-toliko i kako-tako, i molim vas da više ne dirate neutralne. Obraćam se direktno jer znam da ćete čitati ovaj tekst, jedan od hiljadu koji nije kontrolisan, koji nije provjeren, koji nije podmazan i plaćen i koji je utoliko i vrijedan baš neutralnim kojih je, zapamtite, uvijek i u svakom društvu najviše.
Kako god me posmatrali dok sam na platnoj listi jedne javne ustanove, ja ću kao diplomirani politolog postaviti jedno vrlo logično pitanje: kako bih mogao odlučiti na čijoj sam strani kada još nisam vidio ni jedan izborni program? Bar listu obećanja? Kako bih odabrao večeru ako nisam vidio meni? Kako da se opredijelim, ako ne vidim šta političke opcije sada žele praviti od Visokog?
Konačno, neko me je odabrao kao stručnog saradnika i već dva mjeseca pokušavam biti stručan. Ako na ovoj poziciji ne budem mogao pokazati stručnost, ili ako nisam stručan – ja ću otići. Ja sam jednostavno na strani obavljanja posla, a ne na strani figura i boja zastavica. Politika nije fudbal u kojem vam srce odabere bordo ili plavu boju, bijelu boju madridskih kraljeva ili plavo-crvenu kombinaciju Barselone. Politika je odabir onih ljudi koji će u naše ime donositi odluke koje se tiču sviju nas. Politika je zastupanje interesa ljudi koji su vam povjerili njihov novac, zato što vas smatraju moralnim i kompetentnim.
Jedan sjajan političar u karijeri napravi hiljadu grešaka, jedan pogrešan čovjek u politici u svakom potezu napravi hiljadu grešaka. Politikom se bave ljudi, grešni i nemoćni, maleni i jadni pred Božanstvom, beskrajnošću i veličinom svemira. I onda kada ne gode zajednici u kojoj rade – društvo će ih, kad-tad, prepoznati i poslati u prošlost.
Narod Bosne i Hercegovine je nadživio 500 godina turske vladavine, Austrougare i komuniste, izmijenjao 10 političkih garnitura od Dejtona do danas. Zašto bi simbolika današnjih vlasnika nad sudbinom Visokog trajala dugo, ili zauvijek?
A gdje su mediji
Ako sam već i naviknut na činjenicu da je nevladin sektor, ta sveta krava svakog demokratskog društva, pretvoren u firme bez fiskalne kase, teško podnosim činjenicu da nemamo medije. Mediji, provjerili su to osjetljivi Amerikanci, nemaju smisla ako pišu samo afirmativne i pozitivne vijesti. Logično je da su potpuno bezvrijedni i ako pišu samo negativne vijesti.
Oprostite mi na subjektivnosti, ali ja stvarno ne znam kojem bih kanalu informacija vjerovao. Bavio sam se u životu i novinarstvom i marketingom, ali ovakav paket neprofesionalizma, pristrasnosti, pa vjerovatno i potkupljivosti, nigdje nisam vidio. U svitanje izborne kampanje nemamo teme o kojima ćemo razgovarati i nemamo medije kojima ćemo vjerovati i koji će nam olakšati izbor? Pa šta da biramo?
Je li, uostalom, bitno ko će biti načelnik?
Donekle je bitno, nikako presudno. Budući načelnik ili načelnica u drugom mandatu će naslijediti kompletan tim koji igra na terenu. Može da, diskretno, dovede jedno ili nekoliko pojačanja. Budući načelnik ili načelnica, ili ova načelnica u drugom mandatu će naslijediti sve probleme o kojima danas govorimo. Teško ekonomsko stanje, izazove vodosnadbijevanja i izgradnje infrastrukture, izazove sporog sistema, jednu potpunu nemoć pred činjenicom da vrijeme teče i da korozija ozbiljno nagriza manje sredine, čaršije i gradiće.
Ljudski faktor je, dakako, presudan, ali u vrijednosnom smislu – na načelničkoj poziciji – presudna je sposobnost pojednostavljivanja i olakšavanja tokova, spremnost na zaustavljanje nepovoljnih i negativnih procesa, i moć usmjeravanja na zajednički cilj. Mi smo danas taoci sujeta i usmjeravanja na pogrešne ciljeve i pogrešne teme. Kada neko želi da se kandiduje, treba razmisliti o tome gdje će biti i kakve će probleme imati za jednu, dvije, tri i četiri godine. Kakve će probleme imati na dnevnoj osnovi? Ja u trenutnoj slici ne mogu razaznati dobru energiju, ne mogu vidjeti dobre namjere i ne mogu da osjetim makar prividan doživljaj da govoreći o kandidaturi govore o našim životima, našoj budućnosti i našim novcima.
U suštini, prilično je nebitno ko će biti načelnik. Presudit će emocije. I, naravno, pare.
I, na kraju, poruka svim kandidatima za načelnika: nije sretan čovjek onaj ko je izabran na izborima.
Sretan je onaj čovjek čija sreća nije uslovljena bilo čijom nesrećom.
