Piše: Boris DEŽULOVIĆ
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, hodaju livadom neđe u podnožju Majevice Mujo i Fata – prva stupa Fata, a deset koraka za njom Mujo – kad ga s ceste dozove susjed. “Ne može tako, komšija”, upozori ga on, “nije po Kur’anu da žena ide prva, a čovjek za njom!” “Možda nije po Kur’anu”, odgovorio mu Mujo, “ali jest po minskom polju!”
Tako je, eto, bilo nekad – stari je to vic – dok je Bosna i Hercegovina još bila sekularna zemlja u kojoj se nije poštovao Kur’an. Danas, na primjer, teško ćete vidjeti Fatu da ide ispred Muje, čak i u minskom polju.
“Elhamdulillah, vidim da si otkrio Proroka, alejhiselam”, obradovao se tako komšija, vidjevši nekidan s ceste Muju kako po onom minskom polju podno Majevice stupa sve po Kur’anu, deset koraka ispred Fate, pa drži nekakvu knjigu u rukama i sve nešto ljulja glavom i mrmori u bradu. “Jel to, Mujo, za hafiza učiš?”
“Jok, nego za trenera Pokemona”, odgovorio mu ovaj, veselo pokazujući onu knjigu u rukama – najnoviji Samsungov tablet: “Pokemone lovim, komšija.”
Čuli ste i vi za aplikaciju Pokemon Go, virtualnu igricu napravljenu prema onoj nekad popularnoj Nintendovoj franšizi – sjećate se, “Moraš ih skupiti sve!” – koja je dvadeset godina kasnije opet zaludjela planet postavši novi globalni fenomen i svjetsko čudo, jedino valjda od sviju svjetskih čuda što nije zaobišlo Bosnu i Hercegovinu.
Bauljaju tako ovih dana odrasli insani s pametnim telefonima i tabletima u rukama po ulicama, trgovima i parkovima poput zombija, jednako u New Yorku i Singapuru kao u Živinicama i Olovu, jednako po Azurnoj obali i Alpama kao po Boračkom jezeru i Majevici, pa love mobitelima Pikachua, Charizarda, Bulbasora, Asha, Brocka, Misty, Psydicka, Togapyja, Miyamota i ostala mala čudovišta – “Moraš ih skupiti sve!” – ne gledajući ni kuda hodaju ni gdje staju.
Jedan u Tuzli, čuli ste to, nekidan se loveći Pokemone živ polomio strmoglavivši se niz stepenice, pa završio u bolnici s višestrukim povredama ruku, nogu i glave – istraga je, naravno, u toku: više od dvije stotine policajaca Tuzlanskog kantona traži ovih dana odbjeglog Pokemona – a humanitarna organizacija Posavina bez Mina iz Brčkog, zasuta uznemirujućim obavijestima s terena, već je drugog dana morala odaslati javni apel igračima da poštuju znakove opasnosti i paze da ne upadnu u minska polja.
“Jel to po Kur’anu il po minskom polju?”, narugao se tako komšija budalastom Muji što stupa pred Fatom s tabletom u rukama.
“Ma Suljo mu dužan hiljadu maraka, pa mu umjesto para odao lokaciju đe je Pikaču”, objasnila Fata.
Samo dan ranije, recimo, novine su objavile neveselu procjenu Davora Kolende, stručnjaka za minska polja, koji je obznanio da je čak hiljadu i sto pedeset kvadratnih kilometara bosanskohercegovačkog teritorija još uvijek ili minirano ili sumnjivo, pa zbrojio da je prošle godine u BiH raznim tehnikama obrađeno i razminirano jedva malo više od dvadeset šest četvornih kilometara minskih polja, i na kraju izračunao da će tim tempom Bosna i Hercegovina cijela biti razminirana za točno – četrdeset tri godine.
A onda se pojavila Nintendova aplikacija Pokemon Go.
Kao i obično, rješenje je stiglo izvana. Na Centru za uklanjanje mina BiH sada je samo da svih sedam stotina i dvadeset šest Pokemona utjera u minska polja. Ovim tempom širenja ludila, prema mojim nekim procjenama, cijela bi država bila razminirana za nekih desetak dana. Kampanja za razminiranje Bosne i Hercegovine mogla bi se zvati, štajaznam, “Moraš ih skupiti sve!”.
Mujo na Majevici, na primjer, već istu večer našao Pikachua. Dženaza će, kažu, biti u petak, u Gornjem mezarju u Brčkom.
Ne pišem ovo, međutim, zbog mina, jebo mine, već zbog lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini, raspisanih za početak oktobra ove godine. Pretpostavljam, naime, da je globalnim fenomenom i općim ludilom oko Pokemona – nema što drugo biti – bila nadahnuta i Centralna izborna komisija, kad je ovjeravala kandidacijske liste političkih stranaka i koalicija za oktobarske izbore: spisak kandidata luđi je od spiska Pokemona, ima tu MMA boraca, kickboksera, zvijezda X-Factora, bivših Mistera BiH, bildera, repera, nogometaša, mesara, kafandžija, penzioniranih oficira, glumaca iz sapunica, folk pjevačica, Zvezda Granda, dječjih zabavljača, vlasnica modnih agencija, mahalskih kamatara i osuđenih ratnih zločinaca, na čelu sa samim Grand Masterom Greevilom – Fikretom Abdićem Babom, što je za ratne zločine počinjene na području Cazinske krajine osuđen u Hrvatskoj na petnaest godina robije i odležao deset, pa se u Veliku Kladušu vratio, eto, kao kandidat za načelnika.
Pikachu, Charizard, Bulbasor, Psydick, Miyamoto i ostala mala pokemonska zvjerad, kako vidite, dječja su igra – dobro, zapravo su stvarno dječja igra, ali shvaćate što želim reći – prema dvadeset dvije hiljade pokemona na kandidacijskim listama za oktobarske lokalne izbore. I da je Bosni i Hercegovini pameti za biznis kao što je ima za lokalnu samoupravu, sad bi čitav svijet, od New Yorka i Singapura do Alpa i Azurne obale, bauljao ulicama i pametnim telefonima lovio Babu Fikreta, Jalu Brata, Muju Letvu, Mirsada Čomagu, Lazu Mesara, BH-Machine, Tarika Factora, Ćupu Granda i ratne komandante Čuperka i Tigra: “Moraš ih skupiti sve!”
U Bosni i Hercegovini, najzad, ionako bezglavo idu za svojim pokemonima poput zombija, ne gledajući ni kuda hodaju ni gdje staju. Samo s vremena na vrijeme odjekuju među planinama potmule detonacije i susjedska zajebavanja: “Imal Pokemona, komšija?”
Na Centru za uklanjanje mina BiH, shvatili ste, sada je samo da ih utjera u minska polja.
