Gradić Breza baštini neka od najbitnijih blaga ove zemlje, svjedočanstva milenijumskih kulturnih, arheoloških i historijskih tradicija.
Nažalost, ova blaga su još uvijek neiskorišteni potencijal koji bi pitome brezanske padine, brežuljke i doline mogao preporoditi, izjavio je u razgovoru za Fenu prof. dr. sc. Salmedin Mesihović, sa Odsjeka za historiju i Katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Po njegovim riječima, vrijedi tako istaći i u svijetu već poznati, iskopani, istraženi i konzervirani objekat bazilike “Breza II”.
Riječ je vrhunskom graditeljskom i arhitektonskom objektu izgrađenom u kasnoj antici, vjerojatno u VI stoljeću nove ere koji je služio kao središnja upravna ili crkvena zgrada i institucija za šire područje.
Evidentirano je i postojanje i drugih objekata u blizini bazilike “Breza II”, koji su još uvijek neiskopani i neistraženi.
– Ovi objekti vjerojatno potiću iz vremena epohe klasične civilizacije i kasne antike. Pored bazilike “Breza II”, sa druge strane rijeke Stavnje, u podnožju brda Srh/Srđ (koji nosi ime po vojničkom svecu Sergiju kojeg je pogubio imperator Galerije), iskopan je i golemi objekat tipa bazilike. Nažalost, ovaj objekat nazvan “Breza I” nije konzerviran i sada se nalazi pod zemljom. Prilikom istraživanja ovih zgrada otkriven je i veliki broj natpisi nastalih u vrijeme rimske vlasti. Na tim natpisima su zabilježe desetine imena ljudi koji su živjeli u Brezi – kaže prof Mesihović.
Podsjeća da je za našu arheologiju i historiju bitno bilo slučajno otkriće, početkom aprila 1975. godine, na lokalitetu Kamenjača u ulici 6. april. Tom prilikom je pronađena nekropola i svetilište ilirskog naroda Desitijata. Ovaj narod je imao svoju političku jedinicu koja je pokrivala skoro 500 godina pokrivala prostor Gornje Bosne.
– U mlađe željezno doba njihov politička jedinica je bila samostalna, da bi od vremena prvog rimskog cara Augusta, našla u okvirima Imperije, ali sa značajnom autonomijom. Na ovoj nekropoli je bio sahranjen i Tit Flavije Valens, sin Varona, prvak desitijatske civitas u vrijeme vladavine imperatora Trajana i Hadrijana. Izuzev jedne djevojke iz II. stoljeća p. n. e. koja je sahranjena skeletno, svi ostali pokojnici su bili spaljeni što je bio u to vrijeme uobičajeno desitijatski i rimski običaj sahranjivanja – navodi prof. Mesihović.
