Da nešto budemo načisto: jednom više neće biti ni Visokog ni VGT-a ni Halima Zukića, ni Vas koji čitate a ni mene koji pišem, jednom će sve ovo što osjećamo biti ništa, kao što su danas ništa one noći računanja i ispravljanja srednjoškolskih ocjena. I šta onda? Kako će tada izgledati trag naših života?
Ako je ovaj svijet nemilosrdna arena sticanja i grabljenja moći, ekstaze prava da upravljate tuđim životima, onda je Halim Zukić osim najznačajniji živi Visočanin također i najveći visočki gubitnik. On više ne upravlja tuđim životima. To što mu je u džepu 20 ili 67 miliona maraka, i to što njegovi Zukići zahvaljujući njemu ne moraju da brinu o finansijama do Sudnjeg dana, to je, je li, manje bitno. Bitnije je da za svoj novi projekat sa 5 zvjezdica mora sačekati odobrenje diplomirane inžinjerke za sve i svašta Dinke Omanović. Izdali su ga prijatelji, a na drugoj strani ove jezive političke podjele vlada pravo prijateljstvo. Između Babićke, Omanovićke i njihovih političkih prijatelja i sponzora. Takvih prijateljstava, ruku na srce, puna kapa. Od Kosovskog boja, do projekta vodosnadbijevanja.
Kako je Halim Zukić izgubio izbore?
Glavni motiv glasanja na izborima 2016.godine je bila, nećete pogoditi, mržnja. Mržnja prema Visočanima, mržnja prema Visokom, mržnja prema seljacima, mržnja prema Bakiru Izetbegoviću, mržnja prema islamskim manirima aktuelne i mačijoj nježnosti kandidovane svite, mržnja prema došljacima, mržnja prema životu. Neko je u jednom momentu dobro komentarisao: „A dobro, šta je u ovome svemu uopšte poenta, o kojem gradu govorimo?“
I mržnja je i pobijedila. Halim Zukić nije imao niti jedan promil šanse da pobijedi, jer je bilo mnogo lakše mrziti njega nego mrziti Amru Babić. Morali ste nekada čuti retoričko pitanje izgovoreno na nekoj od visočkih kafa: „A fakat mi nije jasno zašto ga raja ne voli“. Raja ga ne voli zato što ova raja ne umije da voli. I to nije problem. Ne voli ni svoju braću i kumove. I ne umije da poštuje. A to već jeste problem.
Rezultati izbora su bili senzacionalni i iznenađujući samo nekome ko nije imao pojma o tome ko su ljudi sa kojim živimo i koji je njihov kriterij izbora. I bili su iznenađujući mnogima, uključujući Amru Babić. Koja zna ponešto o tome sa kim živi, ali ne može sebi priznati da je kriterij njenog izbora bila mržnja. Dobro, do 30% i zajebancija. Što je mnogo tužniji rasplet od ubjeđenja da je neko uistinu vjerovao u nabrojane projekte i bezbroj puta ponovljene tvrdnje o njenoj teškoj poziciji i ugroženosti. Istina je, i ona to zna, da su nju samo mrzili manje. A danas je, i to zna, mrze sto puta više.
Je li Halim Zukić stvarno budala?
Halim Zukić nikada i nije htio da upravlja tuđim životima. Nekada se čini da mu je bilo mrsko da upravlja i svojim. Njemu se desilo, nekim čudom, nešto što zaobiđe milion drugih ljudi kao što je on: veliki poslovni uspjeh iz kojeg je mogao graditi i gradio kulu poslovnih i komšijskih odnosa. VGT raja, to je njegova politička stranka iz koje je jasno da da čovjek ni u najvećem bogatstvu od firme nije pravio kartel niti fabriku, i da od ljudi nije pravio robove ili stvari. Što ona od svoje firme radi.
Objašnjenje o tome kako je ušao u politiku da „dobije neke papire ili dozvole“ nema baš nikakvog smisla. On je ušao u politiku zato da bi Visoko postalo onakvo kakvim ga on osjeća, najbitnije i najprivlačnije mjesto na svijetu. Čelični jevrejski sakupljači novaca nisu stipendisti i nisu humanitarci, i oni ne prave firmu sa osamnaest linijskih direktora i firmu u kojoj rastete pa idete negdje drugdje.
Halim Zukić uopšte nije budala, ali je jedan njegov stav naivan do budalaštine. Vjerovao je da se može pomoći i nekome (nečemu) ko (što) ne želi pomoći sebi. I nije vidio, i neće zapamtiti lekciju vlastitog sunovrata.
Može li se hotel od pet zvjezdica graditi u gradu koji nema 5 zvjezdica?
Elementarna ekonomska logika kaže da se hotel sa pet zvjezdica ne može praviti u kraju koji nema pet zvjezdica. Projekat „Viland“ očigledno ima pet zvjezdica, a Visoko, jasno, nema. Šta je problem? Jesu li austrijski, hrvatski, holandski i bosanski i ko zna čiji konsultanti previdjeli činjenicu da Visoko nema, a Viland treba imati pet zvjezdica? Nisu, oni su to, siguran sam, spomenuli. Ali Halim Zukić to nije slušao. Poklopio ih je. Zato što Visoko njemu lično vrijedi pet zvjezdica, i zato što o takvim stvarima nikada nije raspravljao. Stvar osjećaja.
Uostalom, ako je ušao u politiku zato da bi „dobio neke papire ili dozvole“, onda je vjerovatno dugove po visočkim prodavnicama uz ovogodišnji Ramazan plaćao zato da bi mu neko od dužnika zahvalio. Fascinantan je način na koji su visočki promotivni internet portali (nema tu medija) zašutjeli onda kada se ispostavilo da dugove ne plaća neki anonimni Arapin, nego dobro poznati Visočanin kojeg su prevarili. Kao da je to manje bitan gest, kao da manje vrijedi ako je to uradio neko naš.
U pitanju je najčistija i potpuno rafinisana mržnja. Ništa drugo. Nema tu političkih motiva. Ne bavimo se mi na ovom lokalnom nivou politikom, nego problemčićima i stvaranjem ljepšeg mjesta za život. Neko ko to zove politikom, taj neko ima neke svoje, dobro zamotane probleme, i tikove. Znate već ženu o kojoj govorim.
Šta će nama naša djeca reć’?
Juda, najveći historijski simbol izdaje i najomraženija ličnost u historiji čovječanstva, on se nakon izdaje Isusa – objesio na drvo. Onaj ko misli da je izdajom nešto dobio, taj suštinom svog postojanja negira Božije postojanje i bilo kakav moralni kriterij na ovom svijetu. Izdaja s predumišljajem, mržnja kao kriterij donošenja odluka, odsustvo bilo kakvog ljudskog i karakternog nastupa, isključivi kriterij trenutne i vlastite koristi, nikakva bogobojaznost ili bar moralnost preispitivanja, nikakav otpor prema nasilju i nasilništvu, utopljavanje u ad-hoc rješenja tuđih bogaćenja i carevanja, činjenica da ničije ruke nisu sasvim čiste, a ničiji obraz nije uopšte čist, to je epilog ovih 6-7 godina visočkog političkog silovanja.
Djeca ne uče iz onoga što govorimo nego iz onoga što radimo, i djeca koja danas svoje tinejdžerske snove pretvaraju u vrijednost, ona će tako učiti i naučiti. Toliko je vrijedno i dobro biti posvećen ovom gradu, da će vas čim mognu – izdati i objesiti na drvo na koje bi se Juda, najgori čovjek u historiji čovječanstva, sam objesio. Sportski klubovi, kulturne i zdravstvene institucije, urbanistička i infrastrukturna rješenja su samo dokaz kakva sreća prati izdaju.
Šta činiti? Neki to i rade. Bježati. Ali, neki neće. Hoće da sakupljaju raju za Visoko sa pet zvjezdica. Zato što im je, kao Halimu Zukiću, tako ćejf. I ne mora niko ni za šta zahvaljivati. Nije to ni rađeno zbog njih i zahvaljivanja, nego zbog ćejfa.
A šta zna izdajica šta je ćejf? Pojma nema. Život troši na mržnju i osvetu.
