Razgovarao: Haris Ljevo
Sindrom “kuvane žabe” tj. nečinjena dok nije kasno, je izgleda imanentan našem mentalitetu. Da su sindikalci svojevremeno glasno i složno ustajali u zaštitu kolektivnih i individualnih prava radnika u svakom kolektivnom i pojedinačnom slučaju, a takvih slučajeva je bilo na desetine hiljada, mi bi sada živjeli u sasvim drugačijoj zemlji.
Jedan od vodećih bh. ekonomskih analitičara Damir Miljević u intervjuu za Globalx.ba govori o Reformskoj agendi na koju su se obavezale sve Vlade u BiH, zatim o Prijedlogu novog zakona o radu, sindkatima…
Damir Miljević je rođen u Banja Luci 1958. godine, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Banja Luci, a magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Na prestižnom američkom Colorado State University specijalizirao se za marketing poljoprivrednih proizvoda.
Miljevića se moglo često vidjeti u televizijskim emisijama vezanim za ekonomsku situaciju u BiH, ali nije ga bilo skoro nikako posljednjih dana od kako je glavna tema postao novi Zakon o radu, vjerovatno, jer su medijima pod kontrolom vlasti potrebniji bili oni analitičari koji su svim srcem branili novi Zakon, dok Damir Miljević nikad nije imao sumnje da ovakav Zakon ide u korist isključivo vladajućoj garnituri i vlasnicima krupnog kapitala.
Šta po vama za budućnost države znači prihvatanje reformske agende i kakav će rezultat agenda polučiti?
Pa prije svega želim reći da s obzirom na stanje u zemlji koje je katastrofalno po svim aspektima bilo je krajnje vrijeme da se krene u ozbiljne reforme i sa tog stanovišta mogu pozdraviti napore koje je međunarodna zajednica učinila da kreira Agendu. S druge strane činjenica je da je za ozbiljne i temeljne reforme potreban društveni konsenzus kojeg u ovom slučaju nije bilo. Nije ga bilo iz razloga što su Agendu kreirali stranci u skladu sa njihovim prioritetima a ne prioritetima BiH, iz razloga što niko u zemlji nije konsultovan o prioritetima i mjerama i što je sve rađeno tajno iza leđa kompletne javnosti BiH. Sama činjenica da je dokument sve do juče držan tajnim, da se o njemu nije mogla izjasniti stručna javnost i parlamenti prije usvajanja govori o namjerama onih koji će agendu da provode.
Na pitanje kakav će to rezultat polučiti za BiH na osnovu svih mogućih iskustava zemalja koje su isto ovo prolazile gotovo je izvjesno da će rezultat biti izvrstan za vladajuću partokratiju i krupni inostrani i domaći kapital a gotovo porazan za građane. Uostalom, s obzirom da isti “igrači”, domaći i inostrani, pokušavaju da nas “reformišu” po ko zna koji put mogu sam da parafraziram Alberta Anštajna: Samo lud čovjek može očekivati da će ponavljanjem istog eksperimenta, na isti način, sa istim akterima dobiti drugačiji rezultat od onoga koji je već dobio.
Vodeći ekonomski stručnjaci u zemlji, lideri opozicionih partija, predstavnici sindikata, kao i mnogi novinari uputili su žestoke reakcije na sadržaj ovog dokumenta. Kako je onda moguće da ga vlade i premijeri brane, je li moguće da su ga prihvatili onako naslijepo samo kako bi dobili nove tranše kredita?
Da, moguće je i ne samo moguće nego je to tako. Novca nema i domaće vlasti su primorane da za novac urade sve. Drugo je pitanje što smo dozvolili da dođemo u takvu situaciju. Možda je najbolji primjer tzv. reforma javne uprave u BiH koja se ko biva već 10 godina provodi u BiH uz mentorstvo i silni novac međunarodne zajednice a čiji je rezultat 3 puta više činovnika nego što treba zemlji ove veličine, partijsko i rođačko zapošljavanje, korupcija neviđenih razmjera i nepotizam.
Kako komentarišete to da se, vjerovatno, najvažniji Zakon u posljednjih deset godina priprema ovako na brzinu bez učešća relevantnih stručnjaka i bez ikakve javne rasprave?
Dugo su već zakoni o radu uslov za dobijanje novca od MMF-a no nije bilo hrabrosti da se političari suoče sa javnošću po tom pitanju. Kao i sve što je važno u ovoj zemlji o tome se raspravljalo samo po kafanama i na zatvorenim sastancima sa strancima, poslodavcima i sindikatima. Sad kad više prebijene marke nema sad su skupili hrabrost da izađu javno sa tim. Računica im je jednostavna: sistem je finansijski već krahirao, ako nema zakona nema ni para ide krah sistema, bolje i nešto protesta otrpjeti i pokušati sačuvati stolice nego odmah priznati istinu i zasukati rukave. Ovako su u lagodnoj poziciji – ko biva nema nam druge, mora se, a čim se mora nije teško. Pogotovo nije teško jer će sve ići preko leđa onih koji su i onako najugroženiji a to su građani.
Jesu li ovo sve samo pripremne radnje za prodaju velikih državnih kompanija poput Elektroprivrede i BH Telecoma?
S obzirom da je u prvom nacrtu Agende eksplicitno bila navedena privatizacija BH Telekoma i ostalih javnih preduzeća a sada je u tekstu to zamjenjeno frazama tipa restruktuiranje i programi privatizacije javnih preduzeća, i imajući u vidu mantre Svjetske banke i MMF o neophodnosti privatizacije i uvođenja tzv. “tržišnih” ciijena u komunalne usluge, meni je očito da se o tome ovde upravo i radi. U prilog tome govori i činjenica da se prvo krenulo sa Zakonom o radu, a ne npr. sa zakonima o državnim službenicima i namještenicima što bi, zdravorazumski“ posmatrano trebao biti prvi potez, jer je birokratija naša rak rana.
Naime, novi zakoni o radu “pojeftiniće” i olakšaće otpuštanje zaposlenih u javnim preduzećima kroz niže otpremnine što će budućim kupcima znatno pojeftiniti kupovinu još ovo malo javnog “porodičnog zlata i srebra” što je ostalo. To i jeste bila intencija novih zakona jer radnici u privatnom sektoru su već odavno obespravljeni s obzirom da nema vladavine prava pa je moguće da radite bez plate i plaćenih doprinosa, na žegi od 50 stepeni i prekovremeno bez da vam se to plati a o otpremninama mogu samo da sanjaju.
Kako vama zvuči već otrcana fraza da će novi Zakon štititi dobrog poslodavca od lošeg radnika i dobrog radnika od lošeg poslodavca?
Zvuči mi upravo tako, kao otrcana fraza. Ni dosadašnji zakon nije štitito ni dobrog radnika ni dobrog poslodavca iz jednog jednostavnog razloga što se zakoni nisu poštovali, pa se povlaštenima i podobnima gledalo kroz prste. Ne postoji nikakva garancija da će se to desiti kad se donesu novi zakoni. Dok god nema vladavine prava tj. dok svi nisu pred zakonom, kakav god on bio, jednaki, nema govora da će se ni ekonomska, ni socijalna a time ni društvena situacija u zemlji popraviti, jer kako god dobar zakon bio, ako ga doslijedno ne provodite prema svima, ne možete polučiti rezultate. Uostalom kad pogledate Agendu vladavina prava je “predzadnja rupa na svirali” u kojoj osim praznih floskula i kojekavih strategija nema navedena niti jedne konkretne mjere.
Je li šef delegacije EU u BiH Lars Wigemark svjesno rekao da trebamo konačno ostaviti Zakon koji datira još iz Titovog perioda kako bi natjerao parlamentarce da glasaju za novi Zakon po već dobro isprobanom receptu da sve što je iz Titovog perioda, bilo dobro ili loše, treba biti odbačeno?
Pa gospodin Wigemart je svjesno izvalio tu rečenicu. Mislim samo da je tom rečenicom izazvao kontra efekat, pogotovo što on dolazi iz zemlje koja je poznata po visokom stepenu zaštite radnika, radničkoj participaciji i koja je čak u svoj sistem ugradila neke od mehanizama iz našeg socijalističkog perioda. No na čelu većine EU institucija su ljudi koji rade za interese krupnog kapitala i neoliberalizma pa me ta njegova izjava i ne čudi puno.
Sindikat svih prethodnih godina nije igrao neku veliku ulogu u zaštiti radničkih prava. Možemo li sada, kada je u pitanje došlo i smanjivanje visokih plata sindikalnih vođa, napokon očekivati da se probude i počnu raditi svoj posao?
Nažalost sindikati u BiH su se sveli na zaštitnike interesa radnika uglavnom u javnom sektoru jer to im i čini većinu izborna baze i članova. Gotovo su mirno gledali kako propadaju privredni subjekti i radnici u njima, kako se kriminal i korupcija širi u svaku poru društva i kako politički nepotizam i partokratija postaju dominantni sistem funkcionisanja. To im sve nije puno smetalo i čak su se povremeno i dodvoravali politici jer im suštinska baza a to je javni i državni sektor nije bila dirana. Sad kad je mečka zaigrala i pred njihovim vratima mislim da je kasno. Sindrom “kuvane žabe” tj. nečinjena dok nije kasno, je izgleda imanentan našem mentalitetu. Da su sindikalci svojevremeno glasno i složno ustajali u zaštitu kolektivnih i individualnih prava radnika u svakom kolektivnom i pojedinačnom slučaju, a takvih slučajeva je bilo na desetine hiljada, mi bi sada živjeli u sasvim drugačijoj zemlji.
Stranke ljevice u Parlamentu FBiH najavile su da neće podržati Zakon o radu. Da li je ovo ujedno i najveći ispit za ljevicu u BiH poslije rata?
Ja malo imam problem sa tom definicijom “stranke ljevice”. Prethodnih 20 godina i tzv. ljevica i desnica i centar su pokazali da nemaju nikakvu realnu ideologiju i da im je jedina ideologija da će učiniti sve da se domognu vlasti i raspodjele fotelje. Tako da je po mom mišljenju ljevica pala na ispitu još prije 20 godina a da će protiv zakona glasati oni koji smatraju da im to može eventualno donijeti koji politički poen kod naroda s obzirom da idu opštinski izbori. Prognoziram da će protiv zakona biti i dio tzv. desnice upravo iz navedenih razloga iako to nije logično.
Šta možemo očekivati u narednom periodu? Jesu li mogući ozbiljni i masovni protesti radnika i nezaposlenih ili će biti “tresla se gora, rodio se miš”?
S obzirom šta sve trpimo i šta smo sve bili u stanju istrpiti prethodnih dvadeset godina bez bilo kakvog značajnijeg otpora i imajući u vidu da se na BiH sceni još nije profilisala nikakva jača politička opcija koja bi bila u stanju da mobiliše i kanališe nezadovoljstvo ljudi moje je mišljenje da će sve na kraju upravo završiti sa “tresla se gora, rodio se miš”. U dubini duše iskreno se nadam da griješim.
(Globalx.ba/Visokoin.com)
