Jedan od kurioziteta naše političke scene, a koji dosta toga govori o stanju u bošnjačkom društvu, jeste ideologija političke “građanštine”. Iako ga politički artikuliraju oni što se nazivaju ljevičarima, ovaj fenomen, kao i sam proces njegovog nastanka, najbolje se može proučavati kroz ponašanje bivših kadrova SDA, piše sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu Stav.
Ove pokondirene tikve s danom svog istupanja, ili, mnogo češće, izbacivanja iz stranke počinju ubrzano otkrivati čari usiljenog multietničarenja i nazor građanštine, koje u njihovom slučaju redovno podrazumijeva javno manifestiranje gubitka osjećaja za mjeru te bilo kakvog samopoštovanja prema sebi i vlastitom narodu.
Političke karijere Elmedina Dine Konakovića i Amre Babić ogledni su primjeri za ovu tezu. Ovi bivši kadrovi SDA doslovno su danom svog istupanja otkrili kako je bivša stranka bila suviše tijesna ne samo za njihove ambicije već i za širinu njihovih multietničarskih svjetonazora.
Konaković se, poslije decenije i po bavljenja politikom, a nakon izlaska iz SDA, odjednom zabrinuo zbog malog broja Srba u Sarajevu, pa je optužio poslijeratne vlasti u ovom gradu, a time posredno i Aliju Izetbegovića, da su etnički očistili Srbe iz Sarajeva; otvarao je i finansirao kapele i hramove teroristi Gavrilu Principu i “Vidovdanskim herojima”, zbog čega je u sarajevskoj čaršiji posprdno nazvan “Hadži Gavrilo”; problematizirao je bošnjačku većinu u Kantonu Sarajevo; suučestvovao u pokušaju vraćanja BHS-a u nastavni plan i program; te sudjelovao u potezanju zaštite vitalnog nacionalnog interesa Hrvata u Skupštini Kantona Sarajevo kako bi što duže ostao na vlasti.
Slično je i s Amrom Babić. Visočka načelnica upravo je ovih dana, i to nigdje drugdje nego iz Šapca, iz Srbije, gdje se susrela sa šabačkim gradonačelnikom Nebojšom Zelenovićem, poručila kako treba da “malo više širimo ljubav, da malo više pričamo o pomirenju, da pričamo o zajedničkom životu i da zaboravimo prošlost, da je ostavimo iza leđa”.
Babić nije objasnila kako pričati o ljubavi i pomirenju kada službeni Beograd, odnosno Srbija, konstantno rovari po Bosni i Hercegovini ne bi li je oslabila, kako živjeti u zajednici s onima koji stalno poručuju da te mrze i zašto bi Bošnjaci zaboravili i “bacili za leđa” prošlost i sjećanje na Agresiju i Genocid i pouke i poruke kataklizme koje su im priredile njihove komšije?
Ovo nije prvi izlet u prostor nametnutog zaborava Amre Babić. Načelnica se i ranije fotografirala s Titovom slikom, a što je prilično skandalozno uzme li se u obzir i to da Babić nosi mahramu, a da su Titovi komunisti odmah nakon Drugog svjetskog rata nasilno otkrivali muslimanke.
Zatim je tu i skandalozno prijateljska posjeta igrača “Crvene zvezde” Visokom, tog simbola najgoreg velikosrbizma, kluba čiji su navijači bili udarna pesnica i katalizator velikosrpskog nasilja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a koje je Babićka ponižavajuće servilno dočekala i ugostila.
Prijeka potreba da se nekako signalizira politička podobnost, da se rehabilitira i pokaže vlastita “širina duha”, očito navodi političare i javne ličnosti, poput Konakovića i Babić, da oponašaju i podražavaju najgore osobine i zablude ovdašnje jugonostalgične ljevice, mada time, u suštini, dugoročno gube i samu svrhu vlastitog političkog djelovanja, jer zabludjele nepatriotske ljevice imamo na izvoz, a original je uvijek bolji od loše kopije.
Svjesni su toga i Elmedin Konaković i Amra Babić, pa su, očito, odlučili udružiti snage, iako nije baš najjasnije kakva će i koja biti politička platforma s kojom će nastupati. Primitivne vendete i lične frustracije s bivšom strankom već su umorili potencijalne glasače, a mimo toga ovaj dvojac nije pokazao da ima šta ponuditi.
Proliferacija raznih stranaka i strančica “građanske” orijentacije već je tolika da na tom političkom spektru vlada neopisiva gužva, a samoponižavajuće ponašanje, historijski revizionizam i subudalaste floskule možda su otkriće za Konakovića i Babićku, ali su višedecenijski modus operandi “građanske politike” – otkad ona i postoji u Bošnjaka.
Ipak, pozitivna strana ove, inače neukusne političke predstave jeste to što su se i Elmedin Konaković i Amra Babić konačno svrstali ondje gdje zaista pripadaju po svom intelektualnom, moralnom i političkom habitusu.
(Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu Stav.)
